Jezični savjetnici

Na Portalu HKV-a autorica Irena Šupuković u nekoliko nastavaka objavljuje zanimljive i korisne subesjede s istaknutim kroatistima na temu jezičnoga savjetništva u hrvatskom jeziku. Okrenimo se najavljenoj temi i izrazit ćemo osobno mišljenje na pojedina pitanja jezičnoga savjetništva i kodifikacije normi. Ponajprije treba reći da sam već pisao članak „O normativnim priručnicima i jezičnim savjetnicima“ gdje sam pokušao pojasniti i izraziti svoje stajalište prema  jezičnim savjetnicima. I dalje mislim da jezične savjetnike vjerojatno ne treba ubrajati u normativne priručnike.

Jezični savjetnik u usporedbi s normativnim priručnikom obično preporučuje normu ili njezinu normativnu inačicu, ali ju ne propisuje (potanko v. Portal HKV-a). Ako tko objavi knjigu, napiši članak ili stvori na mrežnim stranicama rubriku s jezičnim savjetima, to ne mora značiti da će njegove preporuke ili prijedlozi postati normom u standardnom jeziku. Takvih je primjera premnogo. Ako tko o tom dvoji, neka provede raščlambu tih jezičnih savjeta u savjetnicima i odredi što je postalo normom, a što je ostalo samo na razini autorske preporuke ili njegovih poželjnica.

Čak i tzv. vrhunski jezični savjetnici ne daju nam uvijek konačno i jasno rješenje u izboru normativne inačice. Pojedini jezični savjeti često mogu biti vrlo subjektivni i polaze primjerice od toga da „ispravno govoriti” znači „govoriti onako kako on govori”. Sve što je autoru ili autorima katkad nepoznato ili novo ili nije pomno procijenjeno i istraženo, odmah se odbacuje kao pogrješno rješenje. Jezični savjetnici pokušavaju stvoriti pojedine norme u hrvatskom standardnom jeziku, standardizirati i dalje kodificirati ono što savjetuju porabnicima, ali nije uvijek pravilo da sve preporuke nalazimo u različitim tekstovima masmedija i jezičnoj praksi. Primjerice, iako hrvatski jezični savjetnik IHJ-a (v. ovdje) i Institutov pravopis (v. ovdje) daju prednost obliku imenice kurikul (kurikulum > kurikul) u službenoj i administrativnoj praksi MZOM i AZOO još uvijek primarno i službeno nalazimo oblik s nastavkom -um (kurikulum). Primjerice, „Nacionalni kurikulum” (v. ovdje) ili „Predmetni kurikulumi” (v. ovdje) ili „Kurikulumi“ (v. ovdje).

Među jezičnim savjetnicima o jednom te istom nema uvijek potpunoga jedinstva. Primjerice, na institutskim mrežnim stranicama u rubrici Jezični savjetnik o imenicama blagdan i praznik piše sljedeće: „blagdan i praznik. U hrvatskome standardnom jeziku imenice blagdan i praznik nemaju isto značenje. Imenicom blagdan označuje se dan posvećen vjerskomu događaju, a imenicom praznik označuje se dan kojim se obilježava događaj važan za društvenu zajednicu ili međunarodni dan posvećen čemu” (v. ovdje). S druge pak strane u jezičnom savjetniku Školske knjige iz 2014. Hrvatski jezični savjeti (S. Ham, J. Mlikota, B. Baraban, A. Orlić) riječ blagdan može značiti i vjerski i svjetovni dan: „Danas riječ blagdan označava dan određen za obilježavanje ili slavljenje kojega događaja, uspomenu na koju osobu. Može biti svjetovni ili vjerski, a u oba značenja državni, službeni” (str. 22.). (potanko v. Portal HKV-a).

Glasovati ili glasati na izborima?

Katkad premnogo vremena i energije trošimo na polemiku i raspravu koja je riječ u nizu riječi bolja, pravilnija, više ili manje poželjna, dopuštena ili preporučena, standardna ili nestandardna i sl. Primjerice, jedni daju prednost glagolu glasovati, a drugi glagolu glasati u značenju „davanje glasa na izborima ili pri kakvu odlučivanju“, a ima tko smatra da nema tu nikakve razlike pa možemo rabiti i jedan i drugi. Profesor Mile Mamić daje prednost u porabi glagolu glasovati, a Marko Alerić, Željko Jozić, Nives Opačić glagolu glasati. U Rječniku hrvatskog jezika iz 1998., Vladimir Anić ne pravi razliku u definiciji između glasati i glasovati (urednici; Ivo Pranjković, Marko Samardžija, v. str. 251.), Rječnik hrvatskoga jezika iz 2000. (glavni urednik Jure Šonje) daje prednost uz pomoć uputnice glagolu glasovati (glasati → glasovati, str. 288.), Hrvatski jezični savjetnik skupine autora iz 1999. (izvršno uredništvo: Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Luka Vukojević, str. 552.) i mrežno izdanje Školskoga rječnika hrvatskoga jezika iz 2019. ima samo natuknicu glasovati (urednici mrežnoga izdanja: Željko Jozić, Lana Hudeček, Milica Mihaljević, v. ovdje), Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika iz 2015. (glavna urednica Ljiljana Jojić) upućuje porabnika na natuknicu glasovati (glasati → glasovati, str. 333.). Većina različitih priručnika pravi razliku: glasovati znači „davati svoj glas na izborima ili pri kakvu odlučivanju, davati povjerenje komu“, a glasati se „javljati se glasom ili zvukom (obično za životinje)“. Uzgred budi rečeno da u Rečniku srpskoga jezika Matice srpske iz 2007. ima natuknica glasati, a glasovati nema. Natuknica glasati znači: „1. da(va)ti svoj glas (za nekoga ili za nešto) na izborima ili pri kakvom odlučivanju, izjasniti se, izjašnjavati se <…> 2. bezl. govoriti, pričati, pronositi glasove; glasa se. ~ se 1. javljati se, oglašavati se, glasiti se (npr. o pticama). 2. čuti se, razgledati se, odjekivati se (npr. o zvonu) (str. 198.).U Hrvatskom mrežnom rječniku (Osnovni modul) „…manja se prednost može dati“ glagolu glasati u usporedbi s glagolom glasovati (v. ovdje). Znači li to da u standardizaciji (tu u odabiru glagola) postoji i „veća prednost“? Ispada da će u idućim izborima jedni glasači i dalje glasovati, a drugi i dalje – glasati, a pojedini kroatisti i dalje će se razilaziti jedan s drugim pa i sami sa sobom. 

Kodifikacija jezičnih normi

Kodifikacija jezičnih normi službeno je usustavljivanje, uobličivanje i utvrđivanje uzornih pravila u normativnim priručnicima: rječnik, gramatika, pravopis. Takva su pravila obvezatna za svakoga tko se služi standardnim jezikom. Bez kodifikacije normi ne postoji standardni jezik. Kodifikaciju provode jezikoslovci, stručne institucije i specijalizirana državna tijela ili organizacije u vidu vijeća, odbora ili povjerenstva. Kroatisti koji se bave normom i proučavanjem živoga govora, odabiru najbolje i najjasnije primjere te ih potom bilježe u hrvatskim rječnicima, gramatikama i udžbenicima. Kako bi se određena pojava prepoznala kao normativna, mora ispunjavati makar tri uvjeta: jezična je jedinica pravilna, ponovljiva i česta u porabi; pojava je u skladu s mogućnostima suvremenoga jezičnoga sustava i njemu odgovara; pojava je stekla javno i stručno odobravanje. Osnovne službene normativne priručnike poželjno je da odobrava Vlada. Na razini Vlade mora postojati popis odobrenih gramatika, rječnika i pravopisa koji sadrže norme suvremenoga hrvatskoga jezika za porabu kao službenoga, državotvornoga jezika Republike Hrvatske.  

Uloga Vlade u kodifikaciji jezika i normi

Vlada mora imati ključnu i presudnu ulogu u kodifikaciji jezika jer upravo ona raspolaže financijskim resursima i ovlastima za dodjeljivanje službenoga statusa jezičnim normama. Vlada ili ministarstvo regulira ili mora regulirati taj proces putem pravnih, obrazovnih i administrativnih mehanizama, određuje normativne službene rječnike i priručnike kao obvezatne standarde. Državna tijela, primjerice Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, ugrađuju te kodificirane norme u školske kurikule, udžbenike i ispite, čineći ih tako obvezatnim za mlađe naraštaje. Bez obzira na sve upravne, administrativne i ine resurse, život je jezika dinamičan. Njegove se norme neprestano mijenjaju, katkad sporo, a katkad i razmjerno brzo (leksičke se norme npr. obično mijenjaju brže nego izgovorne ili gramatičke). Norme, naravno, nije dogma, ali ona je obično konzervativna u suverenoj državi tijekom samostalnoga razvoja jezika. Ne mora norma uvijek biti podložna promjenama. Česta promjena norme može stvoriti u standardnom jeziku nered i čak kaos. Djelomična korektura, primjerice, normativnoga priručnika ne zahtijeva ponovno sastavljanje novoga. S druge pak strane suvremeni jezik zahtijeva stalno normiranje. Ako se jednom zauvijek usvoje utvrđene norme, postoji opasnost da ih društvo jednostavno prestane poštovati i spontano uspostavi vlastite norme. Takva spontanost nije poželjna jer ono što se nekima čini prihvatljivim, drugima može biti neprihvatljivo. Stoga je stalno i pomno praćenje razvoja i promjena normi jedna od glavnih zadaća jezikoslovnih istraživanja kulture govora. Stvar je i u tom da je u jezikoslovnoj kodifikaciji hrvatskoga standardnoga jezika što se tiče pojedinih jezičnih normi izočna ili nedostaje koordinacija djelovanja među pojedinim subjektima jezične politike. Institut za hrvatski jezik u pogledu resora podčinjen je Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske, Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika – Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a Vijeće za hrvatski jezik djeluje kao koordinacijsko i savjetodavno tijelo smješteno u Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, a osnovala ga je Vlada Republike Hrvatske. Na veliku žalost i danas nije još službeno donesen Nacionalni plan hrvatske jezične politike. Jedna od najvažnijih zadaća jezične politike i normiranja jezika jest očuvanje kulturne i duhovne baštine naroda i njezino prenošenje s naraštaja na naraštaj.

Artur Bagdasarov

izvor: hkv.hr