U Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad u utorak 3. studenoga 2026. predstavljen je roman „Nekrolog za M.” književnika i leksikografa Vlaha Bogišića, djelo koje na osebujan način povezuje književnost i povijest, dokument i fikciju, osobno sjećanje i kolektivnu memoriju. O knjizi, objavljenoj u nakladi Frakture, uz autora su govorili akademkinja i književna povjesničarka Helena Sablić Tomić te povjesničar umjetnosti i arheolog dr. sc. Ivan Viđen, dok je izabrane ulomke čitao glumac Maro Martinović. Predstavljanje su organizirali Dubrovačke knjižnice i Fraktura u sklopu Mjeseca hrvatske knjige, a okupljene je na početku pozdravila knjižničarka Matija Tija Nenadić.

Večer posvećena romanu koji se opire jednostavnim žanrovskim određenjima bila je ujedno i razgovor o tome koliko nas oblikuju prostor i nasljeđe te može li pripovijedanje sačuvati svijet koji postupno nestaje. „Nekrolog za M.” nije klasičan roman s linearnom radnjom, nego slojevita struktura sastavljena od dvadesetak poglavlja koja se kreće između romana, eseja i enciklopedije. U njemu se susreću povijesne osobe poput Frana Supila, Stjepana Radića i Tina Ujevića, ali i pojedinci čija su imena ostala sačuvana tek u fragmentima obiteljske i lokalne povijesti.

Helena Sablić Tomić istaknula je da je upravo ta hibridnost ono što roman čini posebnim. „Vlaho Bogišić iz pozicije vrsnog enciklopediste upisuje dokumente, priče iz arhive, natuknice, sve ono što jedna romaneskna naracija nije očekivala. On kao autor ne propituje samo granice osobnosti, nego i granice žanra, uspijeva dobro utopiti povijesnu priču, povijesni dokument i suvremenost pokušavajući odgonetnuti koja je naša prirodna granica – je li ona u nama samima?”, kazala je Sablić Tomić.

Upravo je pitanje granica jedna od temeljnih niti romana. One nisu samo geografske i administrativne, nego i obiteljske, kulturne, povijesne i intimne. Otvara se pitanje određuje li nas zavičaj iz kojega potječemo, nasljeđe koje smo primili od roditelja i predaka ili granice koje sami nosimo u sebi. Sablić Tomić Bogišićevu pripovjednu metodu opisala je kao svojevrsnu igru raslojavanja, u kojoj se iza svakog novog fragmenta otvara dodatna razina značenja.

„Oblikovao je slojevitu priču o zavičaju, osobama i o sebi samome, što me podsjeća na ideju ljuštenja luka: što više opni mičete, to više istine saznajete”, istaknula je akademkinja, dodajući kako se sudbine u romanu međusobno nadopunjuju i isprepliću.

Posebnu pozornost posvetila je i naslovnom inicijalu M., koji čitatelju ostavlja prostor za različita tumačenja. Može biti riječ o osobnom imenu, metanarativnoj oznaci ili simbolu koji obuhvaća mnogo širi krug pojedinaca. Možda je, kako je sugerirala, M. upravo svatko od nas. Nedovršenost romana pritom ne vidi kao nedostatak, nego kao njegovu posebnu vrijednost jer čitatelju omogućuje da u tekst upiše vlastito iskustvo i odnos prema prostoru, vremenu i granicama.

Ivan Viđen prisjetio se kako je roman prvi put pročitao još 2008., u beogradskom izdanju, ne znajući da se radi o postmodernom romanu. „U avionu sam čitao priču po priču, na preskoke, prvu, treću, osmu, sedamnaestu… Sve misleći da se radi o nekim njegovim novelama”, ispričao je Viđen, dodavši da je autoru svoje čitateljsko otkriće priznao tek kasnije, na što se Bogišić, kako je rekao, „grohotom nasmijao”.

Za Viđena je srž romana ljudska potreba za pripovijedanjem. „Pripovijedanje ne kopira sjećanje ili stvarnost pasivno ili doslovno, već iznova opisuje i stvara, odnosno sustvara alternativne, moguće svjetove”, rekao je, naglasivši da tako nastaje most između zamišljenoga i onoga što čitatelj drži u rukama. Kao jedan od ključnih motiva romana istaknuo je granicu – između života i smrti, prošlosti i sadašnjosti, ali i između ljudi koji se zbližavaju i udaljavaju.

Posebno istaknuo granicu između povijesti i književnosti. Bogišić u roman uključuje arhivske dokumente, citate i povijesne odjeke, ali ih ne ostavlja kao izdvojenu dokumentarnu građu, nego ih ugrađuje u pripovjednu cjelinu. Arhivski zapisi i povijesne crtice postaju sastavni dio književne naracije, a fikcija postaje prostor u kojemu se prošlost ponovno promišlja.

U ovom se kontekstu Konavle nameću kao mnogo više od pukog geografskog prostora; one su unutarnji krajolik autora, mjesto na kojemu se čuvaju sjećanja, govor, običaji, obiteljske priče, književnost i slike djetinjstva. Likovi romana, bez obzira na to jesu li povijesne osobe, Dubrovčani, Konavljani ili oni koji su kroz te prostore samo prošli, povezani su upravo tim zajedničkim prostorom. Govoreći o Bogišićevu stvaralaštvu, Viđen je uspostavio zanimljivu poveznicu između „Nekrologa za M.” i „Rječnika zaljubljenika u Konavle”, ocijenivši ih kao dvije komplementarne slike istoga svijeta.

„Ohrabrit ću se i reći da su to, u stvari, dvije slike u diptihu. Pošao bih još korak dalje pa bih možda rekao da je ‘Rječnik zaljubljenika u Konavle’ jedna ‘destilirana‘ verzija ‘Nekrologa za M.’“, kazao je Viđen, izrazivši uvjerenje da će ta djela ući u kanon književnog pripovijedanja o Dubrovniku.

Najosobniji dio večeri pripao je Vlahu Bogišiću, koji je govorio o nastanku romana, vlastitim konavoskim korijenima, dolasku u Dubrovnik sredinom sedamdesetih godina te ljudima i susretima koji su obilježili njegov život. Prisjetio se prijatelja Pera Ivanišina, pokojnog Vedrana Jelavića i gimnazijskih dana, ali i Mara Martinovića, s kojim je dijelio školske klupe. Govorio je o starim dubrovačkim salonima, obiteljskim druženjima, mirisima i atmosferi Grada koji su se godinama taložili u njegovu pamćenju i naposljetku pronašli mjesto u književnom tekstu.

Bogišić je otkrio kako je početna zamisao bila znatno osobnija te je rukopis trebao nositi naslov „Fragmenti romansirane biografije Vlaha”, prema priči o njegovu djedu. Međutim, kako je sâm objasnio, pripovijedanje je postupno preuzelo vlast nad početnom idejom, a osobna građa počela se pretvarati u fikciju i dobivati vlastitu strukturu.

„Dok sam razmišljao o tom romanu, Luko Paljetak me jednom podučio kako tek kad priča obuzme čovjeka i kad ona zagospodari, ona postaje prava priča”, kazao je Bogišić, pojašnjavajući kako su se osobne i obiteljske činjenice tijekom vremena pretvorile u književno tkivo.

Posebno je istaknuo važnost glumačke interpretacije, koja tekstu omogućuje da izađe iz okvira napisanoga i postane neposredno iskustvo. Upravo je čitanje Mara Martinovića, koji je tijekom večeri interpretirao nekoliko ulomaka, pokazalo koliko su jezik, ritam i atmosfera važni za doživljaj Bogišićeve proze.

„Te činjenice su jako važne, važne su za Konavle i tek kad se razgovara na način da pravi i veliki glumci to mogu izgovoriti tako da mi to doživljavamo, uvjetno rečeno, kao molitvu, tek tada zaživi ta naša osobna povijest koja vas je, uostalom, ovdje i dovela ”, poručio je autor.

Bogišić je na kraju zahvalio Dubrovačkim knjižnicama, Frakturi i okupljenoj publici, posebno istaknuvši koliko mu znači susret s čitateljima.

„Ne možete vjerovati koliko je čovjeku koji piše, u ovim godinama, važno što ste tu”, kazao je, podsjećajući kako je pripovijedanje mnogo više od samoga zapisivanja riječi – ono je poveznica svijeta koji dijelimo.