Strašno je gledati na TV-u kako se iznose olako teške optužbe i konstrukcije bez ikakvih dokaza i bez ikakve odgovornosti za govornicom u Gradskom vijeću. Rijetko kad ili se nikada ne izriču opomene, osim ako pokušate govoriti istinu. Vladajući znaju kako ih štiti ko’međede imunitet pa se ide tako olako gaziti po ljudskom dostojanstvu kao da su bogovi. A za javnost i medije je to puka dosada ili palamuđenje!?
Mislite li da gradski vijećnici trebaju odsjedati četiri i više godina kako bi nešto naučili?
Taman posla!
Nama ko’ bokun kruha fali mladih poštenih političara; aaa… što ama baš nitko ne želi. Trebaju li se ingvazdat po stranačkoj stezi i dizati ruke ko zombiji? I pored tog što li je to tako važnoga za naučiti kako ne bi bili dosadni, osim pripreme za tridesetak i više točaka dnevnog reda, a one najzanimljivije se svakako rasporede u devet ura navečer.
Što vi mislite treba li poštenim mladim ljudima dozvoliti da uđu u politiku kako bi se borili za nas…? I je li ta pojava mladih u politici uopće pomogla ili vodila k nečemu danas?
Nije!
Zašto?
Štogod da se predloži razmišljajući svojom glavom, utužili, finiva u smeću.
Formula je jednostavna; jako dugoooo…ponavljanje uvreda i to što češće, kako bi se u javnosti i po medijima stotinu puta izrečena laž postala istinom. Zvuči mi poznato. I nikom ništa. Mislite li da je baš svaki vijećnik nezainteresirano sjedi u vijećnici ko vreća patata primajući takav stil borbe.
Zašto bi javnost uopće pratila rad i imala pozitivno mišljenje i razumijela što se u događa u GV ako je tamo palamuđenje? Ukratko, vratimo se na početku; đe je razlika?
Rijetki uspiju doseći do ljudi kako bi zadobili povjerenje jer nemaju medijsku pažnju, niti moćne financijske korporacije za kampanju koja je već započela. Mnogima ostaje propisno se ‘ušarafiti’ u postojeći obrazac strančarenja i shvaćanja naše politike. Ukoliko se hrvatska politička scena temeljito ne preobrazi, a ponajprije dok se ne promijeni hrvatski višestoljetni sluganski mentalni sklop i način političkog djelovanja, dotle možemo komotno se zadovoljiti ‘kolonijalnom statusom’. Eto, neki dan mlada europarlamentarka sva ushićena najavljuje kako neće više biti razlike u lošijoj kvaliteti hrane, lijekova, tehnike i koju su liferovali godinama za nas s ove strane Balkana; i to je velika pobjeda. A odgovornost koje to radio, zašto smo kusali polu-kvalitetnu hranu i plaćali smeće, te zašto smo građani drugog reda; to nema nikakve veze, a kamoli odgovornosti!? Lijepo je tamo sjediti u fotelji. Dok neki naši najiskusniji parlamentarci glasuju jopet po stranačkom naputku; makar i protiv europskih vrijednosti svih članica unije u obranu ljudskog dostojanstva, sigurnosti, slobode, borbe protiv socijalne isključenosti i diskriminacije.
Ok… kad jednom i prihvate se teškog posla, što pokušavaju pojedine iskusnije stranačke kolege? Uglavnom se ih svodi na uloge fikusa ili mladež ova ili ona budu ukras na listama, na sastancima, na pressicama, ili demonštracijunima protiv onih drugih. A poneki bogme i revno propagiraju svoje stranačke odrednice i ako slučajno bivaju odabrani na više političke funkcije, tada je teže u stranci nego u vijećnici.
Jedno je točno; teško tko može ući na osnovu svog znanja, ideja i vizija ako to ne odgovara nekom gore…! Današnja oligarhija je na izdisaju. Kvalitetan kadar joj više nije dostupan, jer kvalitetan kadar je prepametan da bi se petljao sa takvim strukturama. I svaka čast mladim na hrabrosti i volji da nešto pokušaju. Što se tiče starijeg kadra naših političara većina njih zapravo o politici nemaju pojma, jer se nikada prije nisu takvim poslom bavili. Dođe neki “rođo” ponudi mu mjesto u Saboru ili slično, pa etooo… on uleti pa sjedi i sluša sve po zapovjedi; ko posran golub.
Danas se ništa ne nudi mladima koji masovno odlaze iz Hrvatske, a naša vladajuća elita viađa po naputke iz EU-a i ne smiju ni prdnuti.
Netko će reči:’eh…pa sjeti se Sabora i svih ljudskih veličina koje su onamo bili negda, za takva mjesta ipak treba biti netko malčice stariji i iskusniji.’ Sjećamo se pok. Vlade Gotovca; hrvatski pjesnik, esejist, filozof i govornik. Ali, i pokojni J. Pankretić koji je bio obični seljak – puno je pridonio i Saboru i demokraciji i Hrvatskoj.
Vidite li razliku? Osobni integritet! Vjerujem kako će nova politička paradigma to uspješno riješiti. Jer činjenica je da su u politici potrebni najbolji ljudi, a istovremeno da ti najbolji ljudi ne budu ovisni o stranačkoj stezi ili strahu od nekakvih kostura u ormaru koje stoji u ladici spremne kad zatreba politička trgovina. Zbog toga će mnogi političari reći ovako: ‘Moj osobni stav je takav, ali…jbg!’ I tako jednog lijepog dana kada se dogodi promjena Izbornog zakona, tada bi mogli u principu direktne demokracije nešto i napraviti.
A tko uopće ima potrebno iskustvo i znanje za nošenje funkcije vijećnika ili zastupnika ili premjera?
Neki od njih taj svoj osjećaj iznose nekako stidljivo, na diskretan način, a drugi oštro s jasno formuliranim programima i beskompromisno. Neko kaže kako samo nadograđuju ono što su dali njihovi oci, a drugi opet da trebaju porušiti ono što su stvorili pređi i da tek poslije može ići novo.
A …oni koji pokušavaju biti Don Quijote; danas za mnoge trebalo bi značiti kako su oni u stvari toliko zaluđeni nekom pravednošću i idealima, te žive van realnosti, lako se udara po njima ko da su od kamena, pa pritišću kako bi shvatili kako nisu vitezovi i treba ih što prije vratiti u našu jezivu realnost…

Jadranka Barač