U betuli u gospara Tonka, vazda sjedi ista klupko; ovaj puta na posebnu uru, za istijem stolom, po rasporedu na isitjem stočićima, s istijem bibitama i ne manjka nikad novitati, ali veselo je u ludo jerbo Hrvatska je u polufinalu nogometnog Svjetskog prvenstva, ali i generalna prova od Igara ljeta gospodnjeg 2018 godine …
– Neka pati koga smeta Hrvatska će biti…svijetaaaaa!!! – u betuli u gospara Tonka se pjeva, slavi nazdravlja, veseli kako se odavno narod nije veselio.
– Zaslužujemoooo! Oleee! Oleeee! – nazdravlja grupa navijača u kockastim majicama i svim mogućim navijačkim rekvizitima.
– Svijet se klanja Hrvatskoj! – viče Đuro.
– Aaaaa…ne čujem te! Prisloni ruku na uho ruku dotur da ga čuje.
– Čuješ ti mene dobro! Vidim drago ti je; voliš Rvacku?!
– Jes, volim Hrvatsku! –odgovori doktor svom dobrom prijatelju Đuru.
– Daleko od toga da nam se klanjaju, mislim; aloooo…? Svi smo viđeli kako smo odigrali! Umalo me nije kolpalo; ma che…iskidali mi nerve! – reče Mateo kao da se boji ishoda.
– Ma…ne seri! Nabijem te…- dobaci mu netko sa šanka.
– Mi Hrvati imamo najboji nogomet i žene na Balkanu i što ćete sad? Bosanci imaju najbolje ćevape, a Srbi najbolji humor…!? Aj… uvali ga u humor sunce vam jebem…! – dobaci netko polupijan u gužvi.
– Reko je prof. Gruden kako sinoćnje ludilo ko’nacionalni orgazam; za intenzitet ne znam, al “putanje” su sigurno diferente. Orgazmi su više, come una bella arte negoli što su scienza, nikad ne znaš kakav će ispasti. I nijedan nije baš isti. Osjetiš ti kolaps cijelog tijela poslije svakog, a opet svaki dolazak do njega je nekako različit…- znalački će dotur.
– Čitam u fojima o ispovijedi iz lanca splitskih prostitutki kako političare traže grub i snažan seks…hahahaha! – nadoveže se Mateo.
– Zvuči mi ko pokora grijeha; samo ne zna čijih?- dobaci Frano.
– Koja lijepa festa je bila na sv. Petra…– nastavi gosp. Tonko.
– Jesi bio i ti?
– Kako da njesam… – odgovara Đuro.
– Ovaj put je bilo najboji tratamenat do sada!
– Jeeees, svega je bilo! – odgovori mu Đuro i srkne malo čaja.
– Ma …isto je bilo previše slatkoga! – nadoda gosp. Tonko.
– Jes, i meni se para, oli imaš ti cukarinu?- upita ga dotur.
– Iman…ma, izio sam s gustom nekoliko bokunića! Ma bilo je malo čeljadi iz grada, sve nas je manje…- reče Pero.
– Arivali si novi; je’si vidio ono kacotanje s taksistima?
– Jesam; neće to fermat. Ma nemamo se zašto uzrujavat; Hrvatsku su destrigali… – dobaci Pero.
– Camari…er! Đe si? Zovem po’ure – viče Bebo i prebire po tamburici.
– Eto…ja njesan bio – reče Frano. Sva ta vaša manjatura kakve ima veze s festom Između tri crkve? – sjedeći do Beba gleda ih ironično.
– Ja se suzdržavam od kundurarija, a nekima je to omiljena zabava…- okrene se prema kapetanu Ivici.
– Ogovaranje je normalno; to je evolucijska tekovina! – dobaci Slavonka za šankom perući žmule, dok su joj se dojke tresle ispod dekoltea bijele maje.
– “Bog je s tugom znao reći: anđeli oko nogu imaju kuglu, đavli krila na leđima…” – reče dotur pogledavajući u poprsje.
– Ma…koji je tebi danaske? Denu, fermaj sutijem proverbijima! Ne gledaj je; hehehehe!
– Eeeeee…čeljadi moja sinoć sam bio na generalnoj od Igara; nećete mi vjerovat; sve je bilo po’naški; i njarnasi, i Linđo, i zbor Libertas, i Kruno, i Nataša, i Zora i građani, pjevalo se u glase s Lućijem; La musica di note sa suzama u očima. Konačnooo… Igre su se vratile Gradu, a čeljad s tribina Igrama – reče Frano držeći ruku na grudima.
– Insoma bio sam i ja; Knez nam je ove godište arivo iz Konavala, ali neka, ali mi Bernazza smo podrijetlom iz Verone, anci imamo i grb; jarac su tri zvijezde, a moja pra none je bila kći hrvatskog konzula i hoću rijet, kako mi je nono bio ateist i njesu hodili ouokolo po tratamentima, a posje kundorovali! – važno će Mateo i nastavi:
– Vazda je govorio vilani Balcanesi…! Hahahah!
– Reko bi ti pokonji don. Ivo sada: „jarac te izio“ i tebe i taj tvoj grb.
– E…da pokoj mu duši…
– Nego, intersantan taj tvoj pra-pra-nonot; može bit da je bio slobodan zidar, to ti je u Gradu del resto bilo i ostalo! – dobaci Lela.
– Meni to vonja na patricijsku grandomaniju, para mi se kako si ti od njega malo što eredito…- nadoveže se Imela.
– Hahahah…! Ma kako ne; podrijetlom od gradskog impjegata iz Župe!- spletkarski će gos. Tonko.
– Što se smiješ? – tvrdo će Mateo.
– Tebi se smijem. De Bernaza da Verona!? Malo se pobumbio danas, i vrte ti se monade po moždanima. Petavaš se u prvu filu za lentravatanje na balovi po dvorcima, oli premjerama; svukud te invitavaju…
– Jesi li invitan na ovtaranje Igara gori u galeriji? – radoznalo će Lući.
– Non ti dico ninente…- ostali se smiju.
– Ma….lasca far caro amico; to je malo autoironije na temu podrijetla i snobizma; jerbo znam kako vas to infotava!
– Ko bi doli, sad je gori, a ko bi gori sad je doli! To su nam njarnajsi lijepo rekli sinoć ispred sv. Vlaha!
– Jes’ ti kenjac…- namrštio se Đuro.
– To ti je rićeta come diventare nobili; netko će doć doli na otvaranje Igara, a ostali parćivaju gori na finale u Rusiju. A puku koji je osto nel mezo nula za potrošiti na public health…- nadoveže se Imela.
– A hoćemo li moć do Nove primat pensiju i medikamente; a kamoli orgazam; što je onom prefesuru…!?- nađonta Lući.
– Normalno je da imaš uspone i padove, a kao što Shakespeare reče (parafraziram): ‘Ako nakon svake oluje dolazi sunce, neka oluje bijesne i skrše sve pred sobom…(pogledat ću točan citat)…- dobaci netko sa šanka pripitim glasom.
– Ne, ne…znam kako ide dalje; dok ti zahodska školjka iz svemira opet ne padne na glavu… – reče Bebo.
– Ovo je piece of cake; što će još svijet viđet…- reče Slavonka.
Eto… saluti da Mateo de Bernazza na finimentu je najslađe; hehehehe! Lijepo sam vam reko; kruha i igara xe la’ verita! – slatko će Mateo, izlazeći vanka.

Jadranka