Jedno je pravilo!
Čovjek se ne smije prepustit bez otpora; kako bi bio zbrisan okrutnosti vremena u kojem živimo; niti dozvoliti da bude uzdrman u svojoj nepokolebljivosti.
Kako?
Izvana nosimo križ, a unutra nosimo svoju sakrivenu svjetlost; jedino tako se može boriti danas! Nikoga ne treba vući ka Istini, ne treba biti sveznajući; sve će proći, ali mnogi se neće dati biti zavarani.
Ako mi je život dan, zašto da ga se lišim?
„Ne opirite se zlu. I unaprijed znajte da se na vašem putu mogu naći ljudi koji će, kad vas udare po jednom obrazu i ne naiđu na otpor, udariti i po drugom; kad vam uzmu košulju, uzet će i haljinu; kad se okoriste vašim radom, tražit će još više da radite; uzimat će od vas bez vraćanja…
Bez obzira na sve činite dobro!“
Nitko “izvana” ne može u potpunosti osvijestiti tešku zbilju roditelja koji podižu teško bolesno dijete, niti trajni biljeg na srcu roditelja koji nadživi svoje dijete. Može nas puknuti ne znam kakva tuga pri susretu s takvim pričama, izravnome ili putem medija, ali ta tuga ima svoje trajanje. Njihova bol je vječna.
Unatoč tome, ili možda upravo zbog toga, dovođenje u poziciju “ili-ili” odnos liječenja djece i nabave zrakoplova, duboko je podijelilo iznova ljude u Hrvatskoj!?
Zašto je izostala je podrška…Saši?
Jeli Saša Heroj?
Odakle mu snaga?
Kao da vas pitam; „ hoćete li se boriti za živote …!?“
Hodanjem kroz život, noseći križ nikako ne bi trebalo shvatiti da dozvolimo da nas šamaraju, da pustimo da nam sve uzmu; nego to znači da onaj koji nije spreman snositi posljedice takvom pravilu ponašanja o „ne opiranja“ zlu,teško može reči kako je dobar kršćanin ili pošten čovjek.
Svi oni koji se opiru nepravednosti, nepoštenju, licemjerju, korupciji, svemu poganomu što nas uvijek okružuje; uvijek će biti napadani i nastojat će vas suzbiti, ali to nikako ne znači kako se ne treba usprotiviti! Ali malo je tko danas spreman preuzeti rizik i pokazati svoja uvjerenja, svoju borbenost, svoju iskrenost, i govoriti, boriti se i trpjeti udarce…
Je li general koji je odlično ispunio svoju dužnost čitajući vojni pravilnik i koji ponosno zamahuje glavom zaogrnuvši se svojim kožuhom, tjerajući narod kako bi povjerovao u ispravnost svog postupka; odjednom ispao u krivu?
– Dobro…- reče general – neću se opirati zlu kao pojedinac i okrenut ću obraz, ali će moju zemlju napasti neprijatelji i tada moram ići u borbu i ubijati. Ponovo moram birati između zakona Boga i zakona čovjeka. Moj privatni život isprepleten je državom, a država pred mene stavlja dužnosti suprotstavljene mojoj savjesti, srcu i razumu ali sukladan mojim životnim nagonima!?
To pitanje uvijek stoji pred svakim.
No, što je više ubijanja, to rezultira još većim ubijanjima.
Jesmo li možda ludi, sanjari, idealisti, živeći po pravilu po kojem je nemoguće živjeti, ali nikako se ne može poricati ono što je nedvosmisleno; jer oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju ne shvaćaju tako jednostavne i snaže riječi…
To je vječno pitanje koje u našem društvenom poretku stoji pred svakim čovjekom. Jer, kretanjem čovjeka prema boljem životu, ne vrše mučitelji, nego mučenici. Ova jednostavnost, razumljivost i racionalnost je sakrivena od većine ljudi na najlukaviji i najopasniji način; to jest zato što su skriveni pod patvorenim objašnjenjima i zakonima.

Jadranka