To bi bilo subotom, prije Gradića Peytona na TV-u koji je gledala moja mama, a još prije toga kad bi započelo spravljanje za izać vanka; slušala bi se prva zabavna radijska emisija u stereotehnici, u kojoj su emitirani telefonski razgovori uživo, predstavljala je početak moderne hrvatske radiofonije: Taxi za Babilon koji je vodio Šiljak i Silobrčić. A onda bi se uz Browna, Beatlse, Stonse, Arethu, započelo migicanje guzama, pituravanje, provivanje minica i štiklica, đinđa, i moškavanje neizostavnim indijskim mirisom Pachulí!
Druga faza: valjalo je izmoliti mamu da me pušti na ples. Počelo je s Revelinom u osam ura navečer i do desete valjalo je bit doma. Paaaa… onda prove od Linđa su bile odlično i dobro opravdanje, jerbo su ko’trajale duže’ kako bi se otišlo u neki disco i nastavilo balat. Danas, ništa. Lupanje po kafićima do neke ure, zove se policija jerbo ljudi moraju spat.
Kako to našim roditeljima nije smetalo, a balali smo do kasna, i svuđe po gradu? Zabava je najprofitnija grana turizma; halooooo!? Između ostalog, nedostatak zabave za turiste kao i za mlade, svelo nas je na niske grane. Grad je postao tranzicijskom destinacijom. Ajde, neka i ja upotrijebim tu izrabljenu riječ; hoće rijet kako se nešto intendite u turizam. Two days – max boravka; busy…busy… busy in Dubrovniku, and Filadelfija iza njega. Gledam danas nesnosno gužvanje, nervozu na cestama, rampe u portu, redari guraju tavoline i pišu multe, zatvaraju lokale; čeljad govoru kako je ovaj novi gradonačelnik zabahatio već u prvoj godini, dočim onaj zadnji tek u drugom mandatu. Aaaa…što možemo; najgore je kad ti nekome udre moć u glavu, pa skopriš tko je od čega napravljen; kako dobra botana ide li use oli ne…!? Insoma, mi žurimo i probijamo se, a furešti con’la fiacca s vodičima ko’ da je njihov cijeli grad. Autobusna stajališta svako malo, na svakom mjestu; iskrcavanje –ukrcavanje. Niđe za navečer za sjesti i izjesti čevape uz čašu piva i poslušat dobru glazbu, oli zabalat za našu čeljad; nema šanse! Jeđi i diš’ se. Ko će to platiti muzikante ako se i ovako mlate soldi. Sjećam se negdašnjeg plesnjaka „Jadran“ – današnja restaurant Klarisa; pa bi molili pok. gospara Pače da nas pusti da malo zabalamo bez ulaznice, i naravno uvijek bi nas pustio, i do pola noći nikome nije smetalo, pa ni našim nonama. Onda bi dalje se zavukli u rupe ala: NO 1. ili Aquarius, Tezej, Disco-club na Srđu, Ocean, Karaka, hotelske tarace, noćni klub Liberats, brodić Antika fermala bi u portu nakon noćnog cruisinga i ala…balaj; i nikome nije smetalo. Eto, reći ćete kako se bavim idejom kako mi „oldtajmeri“ tražimo neki kutak za sebe ili nostalgičnim sjećanjima. Ili ćemo zabavu svesti na ono što se počelo događati na Zrču; droga i ubojstva? Ili ULTRA PARTY – kazin! Ili, u po’noć svi spat. Jesu li to bila neka druga vremena od La dolce vita noćnog života i nekadašnjeg glamura i jet-seta Dubrovnika?
Ja bih rekla kako se ova današnja čeljad od četrdeset i koju pretvaraju u oldiće, pa im savjetujem bumbak u uši i dobro se odmorite!
Kako nam dolaze puuuuuuno … bolji dani, pa još pojeftinjenje interneta i drastično povećaju penzije, vjerojatno će svatko naći svoju zabavu buljeći u TV-e ili mobitele, a mladost uz pivu i žestice, urlanje, zapišavanje i bauljanje po ulicama, ili sjedenje po kafićima i prdenjanje bez veze. Eto, ni Dubrovačke ljetne igre više im ne vrijede!? I to bi bilo to!
Sjećate li se kako smo mi slušali tranziće i prenose tekme, a mangia-disco vrišti ispod ruke. Pa u Uvalu balanje na plaži i to popodne, a onda su bili popularni i naši bandovi, pa bi se s njima našli i zezancija; samo tako! Današnja mladost se može priključiti nekoj r’n’b ili funky plesnoj grupi, a da nisu svi mlađi od 20 (ili 16 )? Nisu svi nezainteresirani, ali roditelji se pobrinu i razvoze naokolo na razne aktivnosti. Svaka čast! I ja sam započela s pet godina učiti balet kod primabalerina Olge Solovjeve u Karmenu i klavir kod prof. Jordanović. Ok…danas djevojčice pristaju na može bit kakav energičan i ritmički ples. Ne pleše se Western polka, to je i nije Line dance, koliko sam ja skužila, ali neki se bave step and jazz dance-om, mtv i funky plesom, cheerleadingom i pom-pon plesom. Sexy –dance ala „ Coyote bar” fim kojim se osiguravala dobra zabava možda se ponekad nađe u Revelin Clubu, ali sve to tamo finiva na trush-goodie -mixu!? No, sve je to danas nekako i bez toča i sapura. Ok… obožavam plesati latinoameričke i standarde, ustvari sve plesove, kao disco, blues, posavski drmež; hahaha itd., i njesam fermala niti danas. Ali, naprosto obožavam salsu; u biti to je ples s dubokim afro-kubanskim ritmovima, i plešem doma kad god stignem, ili se nađemo s grupom u kafiću Promenada; pa koliko se može ili nađe partner jer smo u manjku. Sve sam vas podsjetila na nešto; na ritam! Afrički bubanj je kucanje srca! Plima i oseka. Život. Iz ritma sam oduvijek bila inspirirana i otvorena za svoje kreativne kanale, i usudila se pokazati svoju istinu “svoje kreativno dijete” i pisati. Dok ovo pišem i osjećate me kroz zvuk slogova, naglašene riječi, gradacije, sinkope, osjeća te negdašnji zvukovni ugođaj Grada, njegove slike, valovite prijenose predodžbi, titraje, boje, raspoloženje, misli i mirise; riječju plešem. Ali kad u Gradu više nema balanja, nema ritma, nema srca…

Jadranka