Kažu kako ne postoje glupa pitanja nego samo glupi odgovori. Ima pitanja koji se postavljaju “reda radi” kad vas odgovor uopće ne interesa. Kako se nositi s takvim političarima na našoj sceni?

Iluzorno je očekivati da se na aktualnom satu, u formi kratkih pitanja i odgovora, definitivno razriješi je li bilo zloporaba u operaciji stoljeća kao što je privatizacija i pretvorba devedesetih, pa iz dana u dan imamo afere kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini koji se povlače do besvijesti… Elem…dželem; mnogi zastupnici oliti’ga vijećnici imali su svoje prste u novijoj povijesti; i sad kad smo arivali do famoze „nagodbe“ od Agrokora nastaje dar-mar. Okruživali smo se raznih stručnjacima i na finimentu ostali gologuzi. Ma…moram priznat kako me ovaj stručnjak od Vrdoljaka fascinira, ali najviše me oduševio onaj Alvarez! Kad pogledaš iz distance svi nekako imaju jasan stav; ja znam najbolje, a vi ste svi kreteni. Veže se uz neku vražju “nerafiniranost”, ali mislim da je prethodna rečenica bolji opis. Koja je važnija politika u svoj ovoj kaljuži? Lokalna politika – jer im je savršeno jasno da puno više na njihov život utječe tko sjedi u gradskom vijeću, ili ona u Saboru ili EU Parlamentu?
Zainteresiranost na lokalnoj razini postoji, ali smiješno, jer ne znaju s kim se tko bori i zašto; ovisno o koalicijama gori. Na finimentu mi ne znamo tko se to iz gradskog kotara založio za nove culjaljke u parku? Pa, potom vodovod, lokalna cesta, zidine i čišćenje… ećetera ećetera… Ok… Pelješaćki most, a znamo li koji su drugi EU standardi…? Dok zemlje EU bilježe napredak u kvaliteti života svojih građana, zadovoljnih vlastitim životom, standardom, javnim uslugama poput zdravstva, skrbi za djecu; pada mi sada ovo napamet! Košnice i pčele! Znate li kako se mogu naći na krovovima zgrada Bečke državne opere, Prirodnjačkog muzeja i Muzeja povijesti umjetnosti. Livade, cvijeće i drveće u parkovima, vrtovima, na ulicama, balkonima u toj Europi; divota božja.
Hrvatska tone koliko god nas politika uvjeravala da idemo naprijed i da nam je danas bolje nego jučer. Meni je to malo apsurdno. Ili bar asimetrično. Uprtiti se u osinjak za razliku od pčelinjaka, malo tko hoće; uostalom na tom se ne dobivaju glasovi. Baš nitko od „trećeputnih“ stranak jasno se ne očituje oko škakljivih pitanja koje dijele naciju. Pa tako ih ne zanima ni Istambulska konvencija, kao ni križevi u školama, ćirilica na pločama, definicija braka, ploče ‘za dom spremni’ itd. Zanima ih bolji život za naše građane, monetarna reforma, izmjena ovršnog zakona u korist ovršenima, prestanak sluganskog odnosa prema Briselu, manji PDV, legalizacija konoplje. Lokalno, nešto oko „domorodaca u zidinama“ i koja će od bogatunskih institucija i zaklada udijelit štogod za mlade i stare u Gradu… itd. Posrijedi je pragmatično (ne)činjenje! Tko je bez stava nikome se ne zamjera, ne preuzima nikakvu odgovornost i nije sudionik procesa nakon kojih je društvo iscrpljeno i depresivno. A još se stvara dojam kako su nezavisne stranke ozbiljne koje zanima isključivo svakodnevni život građana.
Efekti takvog političkog djelovanja su fantastični; slobodno moš’ samo vrtit palce oli gratat *** i ništa ne raditi neko vrijeme. Je li to neki novi put elitizma ili intelektualnog pragmatizma? E, ovo je pearl! Hahahahaaa!
Ajmo ovako; koja je diferenca među svima? Imamo ljudsko biće vrlo jednostavnog mentalnog sklopa. Rodi se, sisa, kenja, gmiže, prohoda, jede, prdi, piša, reproducira se, kad je kiša mikne se na suho, boji se vatre, spava, boji se jačeg, sluša jačeg, tuče slabijeg, slijedi grupu, korumpiran do daske, totalno ogugla i onda umre. Dakle, da rezimiramo: trošio je kisik, hranu, gnojio zemlju, reproducirao se, kro i krepo. E…sad; ko se sa sveukupnim opisom može identificirati? Jednostavno rečeno, mi smo narod koji je prošao sito i rešeto od sistema, a mali čovjek u cijeloj toj priči uvijek izvuče kraći kraj. Nije da se radi o nezainteresiranosti za politiku, nego o nezainteresiranosti za lopova koji će nam i dalje krojiti sudbinu. Malo tko od lidera uočava suštinsku prirodu trenutka i osjećaju pravac općeg kretanja i svoje ponašanje usklađuju s tim. Narod će slijediti samo one čelnike koji prilagode svoju viziju društvenom raspoloženju. Izgleda kako nitko nema taj pravi feeling, jer malo je onih koji prvo vjeruju u sebe i ispravljaju se, nego sa zavišću i nezadovoljstvom gledaju u druge koji su u boljim vanjskim uvjetima od njih. Pitate se koji su to unutarnji uvjeti?! Bolje, nemojte ni pitat!
U ovoj jadnoj situaciji svaka stranka i strančica ide nešto ušićarit, a nitko ne gleda opći javni interes. Što me briga za konačnu nagodbu u Agrokoru kad vlasnik ima sve tj. Rusi; umalo po’ Slavonije, zlatne koke od firma koje su hranile ovaj narod. Tko to može poć učinjet svom narodu takvo nešto; i to po treći put privatizacija? Valjalo ga uhiti za noge buta fora!

Jadranka