“Pri organiziranju svojega pomorstva Dubrovnik je osobitu pozornost posvetio posadi brodova. Ali dok postoje posebni propisi o svim članovima brodske posade u kojima su točno naznačena i njihova prava i njihove dužnosti, dotle o njezinim najmlađim članovima, o onoj djeci s brodova, tzv. ‘malima’, nije ništa zakonom određeno. A ipak su oni bili budući pomorci, na kojima je imao počivati napredak i budućnost dubrovačke mornarice i čitave pomorske trgovine Dubrovnika. Ali ono što u zakonima nije bilo predviđeno, to je u Dubrovniku postojalo kao drevno običajno pravo, koje je propisivalo dužnosti i prava ovi mladih pomoraca.
Prije nego se ovakvo dijete uzimalo na brod, brodovlasnik ili kapetan sklapali su s njime ili s njegovim roditeljima i skrbnicima ugovor u državnom notarijatu, u kojemu se dijete ob(a)vezivalo da će za određeni niz godina (2-4 god.) služiti kapetana, a kapetan je obećavao da će ga uvijek lijepo paziti ne samo dok je zdravo, nego i u bolesti, te da će mu na kraju isplatiti ugovorenu plaću. Dijete je bilo dužno pomnjivo paziti na sve brodske stvari, dok je kapetan izjavljivao da će ‘maloga’ hraniti i odijevati za cijelo vrijeme njegove službe. U nekim su ugovorima čak detaljno navedeni i pojedini dijelovi odjeće koju je kapetan imao dati djetetu. Plaće su im bile različite u razno doba, a kretale su se godišnje od 800 do 1500 dinara [stare, ex-Jugoslavije; vjerojatno u vrijednosti od oko 2 do 3,75 dukata], ali su isplaćivane samo na kraju odsluženja cijelog ugovorenog roka.
Na svakom dubrovačkom brodu bio je veliki broj ovakve djece koja su vršila razne brodske službe. Tako je na većim brodovima, npr. na onima od 500 tona nosivosti, bilo po desetero djece, a na nešto većim brodovima bilo ih je čak i do 20. Ova su djeca pri radu vjerojatno bila podijeljena na razne službe, te su neka svakako pomagala pri svim brodskim poslovima, dok su druga po svoj prilici bila dodijeljena raznim zanatlijama [zanatnicima] (npr. kovaču, brodograditelju, brijaču-liječniku, topniku i dr.) koji su se nalazili na svakom većem brodu.
Ne znamo točno da li su neka djeca bila stavljena i pod neposredni nadzor samoga kapetana, ali mislimo da su kapetani držali uza se onu djecu koja su se imala kasnije osposobiti za upravljanje brodovima. To su, po svoj prilici, u prvom redu bila djeca samih kapetana ili brodovlasnika i njihove rodbine, jer se primjećuje da su djeca vrlo često nasljeđivala svoje očeve i najbližu rodbinu u zapovijedanju brodovima. Uz njih su se, naravno, i druga sposobnija djeca mogla učiti pomorstvu i da tako pod neposrednim nadzorom samih kapetana stječu znanje potrebno za svoje buduće zvanje.
Nastojanja starih Dubrovčana, naime vlade i privatnika, nisu išla samo za stvaranjem dobrih pomoraca među ovom djecom, nego i za odgajanjem okretnih i vještih pomorskih trgovaca. Da bi već u svojoj djeci stvorili predispozicije i za pomorstvo i za trgovinu, Dubrovčani su donijeli u Senatu zaključak (1557. god.), koji je imao uvelike tome koristiti. Kako je dubrovačka vlada davala skoro redovito stipendije svim mladim studentima kad su odlazili na strana sveučilišta, tako su otada unaprijed imali davati slične pripomoći i onoj djeci koja su bila odlučila baviti se pomorstvom i trgovinom. Unaprijed su se svake godine tri dubrovačka broda imala unajmiti za putovanja u Aleksandriju i Siriju, a svaki od njih imao je uzeti po desetero djece. Ovoj djeci vlada je posuđivala 200 dukata (oko 80.000 dinara [stare, ex-Jugoslavije]) svakome da ih negdje na Levantu ulože u raznu kolonijalnu robu. Svako je dijete moralo imati dobre jamce, a na povratku se novac odmah vraćao vladi. Od ove prve dobiti djeca su imala početni kapital za trgovinu, a na ovako dugim putovanjima imali su prigode da se i praktično upute u pomorstvo i trgovinu.
Odlazeći ovako u vrlo ranom djetinjstvu na more, a putujući onda godinama i godinama po svim morima poznatoga svijeta, dubrovačka su djeca postajala veoma iskusna i sposobna da kao mladići i odrasli muževi preuzimaju upravu i vođenje velike dubrovačke mornarice. Pod nadzorom starijih, Dubrovčani su na moru odgajali veliki dio svoje djece, te tako kroz stoljeća jačali i budno održavali pomorske tradicije u svome kraju koji i danas u pomorstvu prednjači na cijeloj istočnojadranskoj obali”. (Jorjo Tadić, Djeca na brodovima starih Dubrovčana, Naš mornar, /Ilustr. kalendar Jadranske straže za 1936/, god. IX, Izdaje Izvršni odbor Jadranske straže u Splitu, Hrvatska štamparija Stjepan Vidović, Split, 1936, str. 68-69).

Tekst: Jorjo Tadić
[Priredio: Đivo Bašić]

dubrovački galijun