Dubrovnik se počeo razvijati kao grad široke autonomije, a u daljnjem razvitku postao je posebnom državom, tako da se uspinjao od komune (communae) nadalje u XIII. i XIV. stoljeću do svoje kulminacije u XV. i XVI. stoljeću koje karakterizira zlatno doba Dubrovačke Republike.

Bizantsko Carstvo je (jednim kratkotrajnim dijelom) propalo 1204. godine, pa je Dubrovnik ostao bez gospodara. Međutim, Dubrovnikom su zagospodarili Mlečani 1205. godine. Tada je dubrovački knez bio Damjan Juda, te iako se dubrovački i mletački izvori ponešto razlikuju, Dubrovnik je osvojen lukavstvom, možda i bez pružanja otpora, jer je novoizabrani latinski carigradski patrijarh Mlečanin Toma Morsini brodovljem putovao u Carigrad, pa su ga pozvali nezadovoljnici protiv samovlasne (autokratske) vlasti kneza Damjana Jude. Knez je bio pozvan na Morsinijev brod, uhićen, te je izvršio samoubojstvo ne mogavši to podnijeti. (Izvor: Ivan Ravenjanin iz druge polovice XIV. stoljeća).

Činjenica je da su Mlečani od 1205. do 1358. godine postavljali kneza kao svog predstavnika i izvršitelja vlasti u Dubrovniku. Prvi knez bio je Lelovello, a zatim Lorenzo Quirini (1206.-1208.), zatim Ivan Dandolo (1209.-1235.). Nakon njega Mlečani postavljaju svoje ljude na dvije godine, te to traje do 1358. godine. Nakon uspostave mletačke vlasti dubrovačka Općina morala je duždu plaćati određene svote novca (tzv. regalije), a nešto kasnije spominju se i pristojbe mletačkoj državi. I knez prima plaću od Općine Dubrovnika. Slučaj ograničavanja dubrovačke trgovine zabilježen je 1224. godine, a tih 1220-ih godina Dubrovčani su bili u sporu s Venecijom. Mlečani su tražili taoce (20 iz najuglednijih obitelji) i još ponešto, ali su se Dubrovčani oglušili. Narednih 5 godina je prošlo u prepucavanju Mlečana i Dubrovčana, te slanja obostranih poslanstava i prijetnji.

Nakon 1228. godine Dubrovnik je bio u dobrim odnosima sa Srbijom, a otprije i u prijateljstvu s Kačićima i Omišanima. Dubrovčanin Andrija Dobrana, potknez i zamjenik Dandola, sklopio je 1231. godine ugovore s talijanskim gradovima sjeverne jadranske obale. Dubrovnik se odmetnuo od Venecije 1232. godine. Dubrovačka vlada poslala je 13. siječnja 1232. godine izaslanike u Veneciju u svezi pregovora, a u svibnju 1232. sklopljen je međusobni ugovor koji je ponovno značio podvrgavanje Dubrovnika pod Mletke. Andrija Balisava je dubrovački izaslanik u Riminiju i Raveni. Srpski kralj Stefan Radoslav kojega je zbacio brat Stefan Vladislav, sklonio se u Dubrovnik. U nadi da će opet doći na srpsko prijestolje izdao je 4. veljače 1234. godine Dubrovčanima ispravu u kojoj ih je oslobodio danka zvanog „mogoriš“ i dao im povlastice u Srbiji. Iz dvaju dubrovačkih isprava od 1. kolovoza 1235. moguće je pouzdano zaključiti kako Dubrovčani ne priznaju mletačku vlast, jer je odsutnost kneza iz Dubrovnika uzrokovalo vlast koja se nije znatnije osjećala. Novi ugovor je sklopljen u lipnju 1236. godine kojim se Dubrovčanima zabranilo trgovati u određenim područjima, osim ako nisu krcali žito za Mletke. Od tada su mletački knezovi išli u Dubrovnik na 2 godine, te je uveden običaj da je knez osim zakletve mletačkom duždu polagao i zakletvu Općini Dubrovnika. Prvu zakletvu je položio Ivan Tiepolo 1237. godine (izvornik u Drž. arhivu). Čak se i veliki spor između dubrovačke Općine i nadbiskupa 1243. godine rješavao pred mletačkim duždem i njegovim vijećem. Tijekom vladavine kneza Marina Baduarija (1244.-1245.) došlo je do spora zbog novčanih pristojbi u svezi pripadajućih prihoda i počasti. Mletačka vlada je 31. kolovoza 1244. predložila dubrovačkoj da ona pobire sve novčane pristojbe (400 perpera i dodatak plaće knezu 280 libara) što je ova i prihvatila.

Dubrovčani su se ponovno odmetnuli 1251. godine, te je opet upućeno poslanstvo i uglavljen ugovor sličan kao i prethodni. Iako su Dubrovčani 1265.-1268. godine bili u ratu sa srpskim kraljem Stefanom Urošem I., došlo je 1266. godine do unutrašnjih nemira u samom Dubrovniku. Radilo se o cijeloj jednoj pobuni, ne doduše protiv mletačke vlasti kao takve, već protiv tadašnjeg kneza Ivana Quirinija. Međutim, mletačka vlada je shvatila pobunu kao protiv nje same i uputila oštar dopis u svezi pacifikacije stanja. Dubrovnik je 1272. godine dobio statut. Prema njemu knez je imao dosta veliku vlast: po svojoj volji izabirao je pet sudaca, šest vijećnika Malog vijeća i svog zamjenika zvanog „vikar“. Malo vijeće činili su suci i vijećnici, te je ono izabiralo svoje službenike sve do 1358. godine, te članove Velikog vijeća do 1320.-1321. godine. U razdoblju 1320.-1321. godine odlučeno je da su u Veliko vijeće mogla ući sva punoljetna vlastela. Time je bila smanjena kneževa vlast, a povećana ona Velikog vijeća kao izravnog predstavnika Općine. Knez je dovodio sa sobom u Dubrovnik dva pomoćnika Mlečanina, tzv. sudrugove (‘socii’ i također ‘milites’). Prije 1256. godine knez je imao samo jednog sudruga, a te godine mletačko Veliko vijeće zaključilo je da ubuduće treba imati dva sudruga. Po odredbi Statuta sudrug je prema potrebi zamjenjivao kneza, te predsjedao zboru triju sudaca nazvanom „mala kurija“ koja je sudila u parnicama do 5 perpera.

U Dubrovniku je postojao vikar Dubrovčanin. Knez ga je birao, ali on nije bio zamjenik kneza već samo pouzdana osoba iz redova Dubrovčana. Mletačka vlast i knez primali su od Dubrovnika znatne prihode. Knez je tako primao pristojbe od klanja stoke, daće u naravi od ulova ribe, daće u naravi pri prodaji drva i luči, pristojbe od prodaje robova, dio novčanih kazni od prekršaja odredbi o zabrani uvoza vina iz predjela od Korčule do Dubrovnika, te pristojbu zvanu aptagi. Dubrovački knez je imao i određene prihode od otoka Šipana, Lopuda i Koločepa. Strani brodovi koji su ulazili u dubrovačku luku morali su plaćati istu onoliku daću (taksu) koliku su strani brodovi plaćali u mletačkoj luci. Tu daću je trebalo dijeliti na tri dijela, od kojih je jedan pripadao nadbiskupu, drugi knezu, a treći je ostajao blagajni Općine Dubrovnika. U XIII. poglavlju Statuta drukčije je regulirana ova daća (pristojba) pod nazivom arboratik, gdje je navedeno i oslobađanje plaćanja nekih gradova. Nadbiskup je prema XVII. poglavlju I. knjige Statuta primao prihode u naravi od dubrovačkih brodova koji su u Dubrovnik dovozili žito i sol, dok je prema XXIII. poglavlju katedralna crkva Sv. Marije dobivala od dubrovačkih brodova prihode u novcu. Knez je dobivao sol po cijeni koju je plaćala i Općina, mlinari su pak morali besplatno mljeti žito. Sam knez je mogao pred Božić zabraniti ribolov i loviti jedino za sebe; dobivao je u naravi dio tzv. krave mogoriša, primao je određene svote za podmirenje upravnih troškova, kao za držanje pečata, zapošljavanje notara male kurije, te čišćenje Kaštela. Ponekad su nastajali sporovi između dubrovačke Općine i mletačke vlade, pri čemu je knez kao predstavnik njezine vlasti držao njezinu stranu.

Jedan dio dubrovačke vlastele je 1285. godine, potpomognut pukom, izazvao jače nemire u Dubrovniku. Do akutnog spora između kneza i Općine došlo je 1313. godine po pitanju pripadanja arboratika brodova, gradova i zemalja koje Statut nije spominjao. Dubrovnik je bio u ratu sa srpskim kraljem Stefanom Urošem III. Dečanskim 1325.-1326. godine, pa je time bila prekinuta trgovina sa Srbijom. Dubrovčani su se pobojali da bi mletački trgovci mogli iskoristiti ovu priliku, te sami voditi trgovinu sa Srbijom preko Kotora i nekih drugih uzobalnih gradova. Stoga je dubrovačko Veliko vijeće 2. listopada 1325. godine odlučilo poslati dva poslanika mletačkoj vladi koji su se trebali potužiti na nasilja što ih je srpski kralj vršio nad Dubrovčanima, te zamoliti da mletačka vlada zabrani Mlečanima i mletačkim podložnicima svaku trgovinu u Kotoru i drugim uzobalnim krajevima srpske države. Mletačkim posredovanjem u ožujku 1326. godine sklopljen je mir između Dubrovčana i srpskog kralja, a u novom srpsko-dubrovačkom ratu (1327.-1328.) mletačka vlada opozvala je svoje trgovce iz Srbije. Prema naredbi mletačke vlade dubrovačko Vijeće umoljenih je 9. prosinca 1330. godine strogo zabranilo bilo kakav uvoz firentinskih tkanina i bilo kakvih drugih tkanina izrađenih u Firenzi. Znamo da je u lipnju 1340. godine postojala zabrana mletačke vlade trgovanja i boravka firentinskih trgovaca u Dubrovniku. Mletačka vlada je 1329. naredila knezu i Općini Dubrovnika napraviti arsenal u kojemu će moći čuvati galije i ostale brodove.

Bosanski ban Stjepan Kotromanić je 1331. godine ugrožavao Korčulu koja je bila pod mletačkom vlašću. Tom prilikom je Malo vijeće odlučilo da se brodovljem ne pomogne Mlecima jer bi moglo doći do osvete, te je prihvaćena ta odluka. Kad su Mlečani 1282. godine zabranili upotrebu srpskih novaca, kovanih po mletačkom uzoru, u Mlecima i gradovima pod svojom vlašću, ipak su od toga izuzeli Dubrovnik, uzevši u obzir njihove jake trgovačke veze sa Srbijom. Mletačko-bizantska zategnutost odnosa 1324. godine osjetila se i u Dubrovniku, posebno na ekonomskom području u svezi različitih trgovanja s drugim zemljama.

Kad je Hrvatskom i Ugarskom 1342. godine zavladao moćni kralj Ludovik I., pokazao je želju cijelu dalmatinsku obalu osloboditi mletačke vlasti. Buntovni Zadar je 1345. godine podigao novu bunu protiv Mletaka. I samom je Ludoviku I. to bio povod ulaska u rat. Dubrovčani su trebali pomoći Mlečanima u brodovlju, što je i bilo odlučeno. Primirje je sklopljeno 1348. godine. Dubrovčani su nevoljko dočekali mletačko-genoveški rat koji se razmahao 1350.-1354. godine, te je imao odjeka i na Jadranu. Došlo je i do sukoba s mletačkom vlašću oko otoka Lastova koji su Dubrovčani stekli još 1252. godine. Mletačko primirje s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. trebalo je isteći 1356. godine i nastupiti ratno stanje, ali je mir u studenom 1356. produžen za 6 mjeseci. Na taj način rat je planuo tek 1357. godine. U takvoj situaciji Dubrovčani su nastojali poboljšati svoj odnos prema Mlečanima, a uistinu su išli za smanjenjem vlasti kneza. Te 1357. godine dalmatinski gradovi jedan za drugim prešli su u ruke ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika. Dubrovačko Veliko vijeće brinulo se o obrani Dubrovnika i Stona strahujući od genoveških galija koje su mogle prići Dubrovniku. Mletačka vlada zaključila je 2. siječnja 1358. da se Dubrovčanima udijeli mletačko pravo građanstva, a 9. siječnja 1358. godine dopustili su im punu slobodu trgovanja. U veljači 1358. godine prestala je mletačka vlast i u Dubrovniku.

Odnosi Dubrovnika sa susjednim slavenskim državama Srbijom i Bosnom s kojima je Dubrovnik bio neposredan susjed odražavali su se i u poveljama kako Kulina bana iz 1189. godine, tako i u povlastici bosanskog bana Mateja Ninoslava koji je najvjerojatnije do 1235. godine obnovio Kulinov privilegij. U etničkom pogledu Matej Ninoslav Dubrovčane naziva Vlasima, što po nekima znači da je u Dubrovniku tada još bila pretežna većina romanskog stanovništva. Stanovnika Bosne naziva, uvjetno rečeno, „Srbinom“ (u srednjem vijeku ponekad od ‘Servi’ – robovi, podložnici). Isprave izdane 1240. i 1249. godine govore da Dubrovčani nisu dužni Bosni plaćati nikakve daće (pristojbe), te da će ban u slučaju dubrovačkog rata sa Srbijom u Bosni štititi Dubrovčane. Ban Stjepan Kotromanić je 1326. godine uveo carinu u iznosu desetine vrijednosti robe koju su morali plaćati svi dubrovački i ostali trgovci. Nakon dugo vremena 1332. godine došlo je do sklapanja novog ugovora između Bosne i Dubrovnika. Ban Stjepan Kotromanić obnovio je snagu bosanske države i znatno je proširio. Stekao je Zahumlje, od hrvatskih krajeva primorsku Krajinu, zapadne strane ili Završje i zacijelo još pokoju župu. U ugovoru iz 1332. godine stanovnik Bosne više se ne naziva, uvjetno rečeno, „Srbinom“, već regionalnim nazivom „Bošnjanin“ što u sebi uključuje i Hrvata i Srbina.

Sa Srbijom Nemanjića Dubrovčani su živahno trgovali, ali je često dolazilo do ratova. Za Nemanju u XII. stoljeću i Stefana Uroša I. u XIII. stoljeću pouzdano se zna da su namjeravali osvojiti Dubrovnik, ali im to nije uspjelo. Nemanjići su htjeli za sebe gorsko bilo i više predjele Astareje tvrdeći da pripada njima, dok je Općina Dubrovnik držala da su njezini. Uzrok sukoba, međutim, u prvo vrijeme bila je težnja dubrovačke crkve za metropolitanskom vlašću nad katoličkom crkvom u srpskoj državi koju Nemanjići nisu htjeli priznati. Dubrovnik je 1215. godine bio u ratu sa srpskim velikim županom Stefanom, kasnijim kraljem Prvovjenčanim. Otoci Mljet, Lastovo i Korčula bili su tada pod Zahumljem, zemljom pod tadašnjom vrhovnom srpskom vlašću. Te je godine Dubrovnik sklopio mir sa srpskim velikim županom. Nakon smrti Stefana Prvovjenčanog 1223. godine, a po nekima 1228. godine, Dubrovnik je ponovno bio u ratu sa Srbijom. Dubrovčani su se 1240. godine spremali osvojiti Mljet, Lastovo i Korčulu, otoke pod zahumskom vlašću. Cijeli otok Mljet je pripadao benediktinskoj opatiji Sv. Marije na otočkom jezeru, ali je ipak bio pod vrhovnom političkom vlašću Zahumlja. Treći sin Stefana Prvovjenčanog, Stefan Uroš I. je 1243. godine zbacio brata Stefana Vladislava s prijestolja, a žena ovoga pobjegla je u Dubrovnik. Taj je bijeg uznemirio Uroša i on se pobojao da bi bjegunica mogla u Dubrovniku rovariti protiv njega. Upozorio je Dubrovčane na tu mogućnost, ali su ga oni svojim dopisom umirili javivši mu da će spriječiti svaku djelatnost bivše kraljice protiv njega. Iste 1243. godine sklopili su Dubrovnik i Uroš ugovor o prijateljstvu. Rat između Dubrovčana i Uroša I. buknuo je 1252. godine. Srpski kralj navalio je na grad koji se našao u velikoj nepogodi, te je za oduprijeti se napregnuo sve snage svojih građana. Rat nije potrajao dugo, te je 13. kolovoza 1252. godine sklopljen mir. Međusobni rat Dubrovčana i Srba bio je velikog zamaha 1253.-1254. godine. Tada je Dubrovnik sklopio savez s bugarskim carem Mihajlom Asjenom, a protiv srpskog kralja Uroša. Ivan Asjen je Dubrovčanima nedatiranom poveljom 1217.-1241. godine zajamčio slobodu trgovanja u cijeloj državi. Do drugog dodira dolazi 1253. godine s bugarskim carem Mihajlom Asjenom. Usamljeni Dubrovnik je 23. kolovoza 1254. godine bio prisiljen na potpisivanje mirovnog ugovora i time smanjenje granica. Ponovni rat između Dubrovčana i Uroša I. buknuo je 1265.-1268. godine jer je Uroš I. želio zavladati Dubrovnikom i nastojao nagovoriti Dubrovčane da zbace mletačku vlast i prihvate srpsku. Dubrovčani su se 1266. godine osobno sukobili s mletačkim knezom u Dubrovniku, ali ipak nisu htjeli mletačku vlast zamijeniti srpskom. Povod i uzrok ratu bilo je sporno pogranično zemljište. U rujnu 1268. godine ponovno je došlo do mira. Dubrovnik se obvezao da će srpskom kralju plaćati godišnje 2000 perpera i ovo je početak poznatog Svetodimitarskog danka. Ponovni rat izbio je 1275. godine između Uroša i Dubrovnika. Uroševa vojska je opustošila kuće izvan grada, polja i vinograde, a kasnije je napala i sam grad želeći ga osvojiti. U ovaj sukob se umiješala i Mletačka Republika, te je njezinim nastojanjem sklopljen mir.

U dubrovačkom Statutu se navodi da je Lastovo pod Dubrovnikom, da su se njegovi stanovnici dragovoljno predali. Sin Dragutin zbacio je 1276. godine s prijestolja oca, srpskog kralja Uroša I. Novi vladar je iste 1276. godine sklopio ugovor s Dubrovčanima kojim se produžilo plaćanje danka uglavljenog 1268. godine. Dragutina je naslijedio 1282. godine brat Stefan Uroš II. Milutin. U početku je bio u dobrim odnosima s Dubrovčanima, te im je 1289. godine poveljom izdanom u Prizrenu priznao pogranična zemljišta što su ih držali u doba oca mu Uroša I. Kako je primorskim (uzobalnim) krajevima upravljala njegova majka Jelena i ona im je iste 1289. godine u Kotaži izdala povelju istog sadržaja. Do rata između Dubrovnika i kralja Milutina došlo je 1301. godine. Tu su priliku Dubrovčani htjeli iskoristiti kako bi se domogli Mljeta. Dubrovačko Veliko vijeće je 15. rujna 1301. godine odlučilo zauzeti otok Mljet, te na njemu postaviti čovjeka koji će upravljati otokom u ime Općine Dubrovnika. Malo vijeće je 4. lipnja 1318. godine odlučilo da se na Mljet pošalje potknez (vicecomes). U isto je vrijeme Dubrovnik bio u ratu s kraljem Urošem II. Milutinom 1317.-1318. godine. Mletačka vlada je odlučila već 10. srpnja 1317. poslati srpskom kralju poslanike i zahtijevati da Dubrovčane i njezine podanike ostavi na miru. Na srpsko prijestolje došao je 1321. godine Stefan Uroš III. Dečanski. Dubrovačko Veliko vijeće izabralo je 1323. godine poslanstvo koje je trebalo poći novom kralju i voditi s njime pregovore kako bi od njega ili na dar ili za novac dobili više predjele iznad Župe, Šumeta i Rijeke dubrovačke. No rezultata tada nije bilo. Ponovno sa Srbijom vodio se rat 1325.-1326. godine.

Nakon smrti humskog župana Radoslava došlo je u Zahumlju do velikih međusobnih sukoba: ono se razdijelilo na nekoliko manjih gospodstava, a u nekima od njih vladali su razni ogranci pokojnikova roda. Već se 1304. godine hrvatski velikaš Mladen Šubić, sin hrvatskog bana Pavla Šubića, naziva knezom cijele zemlje Huma. Zbog Huma je Mladen II. Šubić bio u zategnutim odnosima sa srpskim kraljem Urošem II. Milutinom koji je smatrao da mu pripada cijeli Hum i vrši vlast nad ostalim dijelom Huma. Nakon smrti svog oca Pavla, ban uže Hrvatske i Dalmacije, Mladen II. Šubić naslijedio je 1312. godine svog oca u banskoj časti. Prvi rat između hrvatskog bana Mladena II. Šubića i srpskog kralja Uroša II. Milutina vodio se zbog Zahumlja 1318.-1319. godine. Dubrovčani su nastupali kao posrednici, te je tom prilikom hrvatski ban Mladen osobno došao u Dubrovnik. Mir je sklopljen 1319. godine. Nakon smrti kralja Uroša II. Milutina osamostalili su se Branivojevići na svom području, a posezali su i u daljnja područja. Mladen II. Šubić doživio je svoj pad 1322. godine. Bosna, kojom je Mladen vladao kao ban, osamostalila se i u njoj se istaknula moćna osoba bosanskog bana Stjepana Kotromanića koji je usmjerio svoj prodor prema Zahumlju. Glavne su mu prepreke na putu bili Branivojevići koji su se zbog svojih tendencija osamostaljenja sukobili i sa srpskim kraljem Urošem III. Dečanskim. Branivojevići su uznemirivali i Dubrovčane. Bosanski ban Stjepan Kotromanić i Dubrovčani sklopili su savez protiv Branivojevića 1326. godine. Dubrovčani su vodili pravi ofenzivni i defenzivni rat protiv njih 1326. godine, te se domogli jednog od braće, Brajka. Na kraju su Branivojevići poraženi upravo zahvaljujući nastojanju Dubrovčana, te je njihova vlast prestala 1326. godine. Bosanskom kralju Stjepanu Kotromaniću uspjelo je 1326. godine zauzeti znatni dio Zahumlja, ali nakon likvidacije Branivojevića nije vladao na njihovom teritoriju, već je vlast preuzeo Uroš III. pod čijim su jakim okriljem ostali u Popovu (polju) i Slanskom primorju ogranci Miroslavove grane Nemanjića.

U ostalom Zahumlju zaista je vladao Kotromanić, ali je od Travunjske oblasti pa preko Popova polja i Dubrovačkog primorja išao na Stonski rat (Pelješac) trak, uvjetno rečeno, srpskog državnog zemljišta. Još 1326. godine počeli su Dubrovčani nastojati domoći se Stonskog rata (Pelješca). Bosanska vojska pod vojskovođom Ružirom provalila je 1330. godine i u južni dio Huma, te se tako rasplamsao srpsko-bosanski rat. Posljednja borba za Stonski rat (Pelješac) bila je 1331.-1332. godine. Dubrovčani su se nametnuli kao posrednici između dvije zaraćene strane, te su se kompromisnim mirom između bosanskog bana i srpskog kralja i jedna i druga strana odrekle Stonskog rata (Pelješca) u korist Dubrovčana koji su se obvezali i banu i kralju godišnje plaćati tzv. stonski danak. Na obje strane pismeno je uglavljen dogovor 1333. godine. Za jednokratnu isplatu u iznosu od 8000 perpera, te za 500 mletačkih dukata godišnjeg danka Stefan Dušan dao je Dubrovčanima Stonski rat (Pelješac), ali i Posrednicu i Slansko primorje sve do međe dubrovačke Astareje. Zbog Stonskog rata (Pelješca) došlo je do spora između Dušana i Dubrovnika 1334. godine. Dubrovački trgovci su i dalje doživljavali razne neugodnosti u Srbiji. Potrebno je istaknuti važnu činjenicu da su Dubrovčani 1345. godine napokon zavladali Mljetom što je Dušanu također bilo krivo. Kao posrednik u povremenim sporovima između Dušana i Dubrovnika javila se mletačka vlada na molbu dubrovačke vlade, te je mletački poslanik zajedno s dubrovačkim poslanicima išao 1349. godine u tu svrhu na Dušanov dvor gdje je Dušan 20. rujna 1349. godine izdao povelju o potpunoj slobodi trgovanja i kretanja. Odnosi između bosanskog bana (kralja) Stjepana Kotromanića i srpskog cara Dušana zaoštrili su se 1349. godine, a Dušan je 1350. godine provalio s jakom vojskom u Zahumlje. U južne krajeve Dušanove države provalili su Grci, te ga je to ponukalo da se povuče iz Zahumlja i krene na jug. Nakon Dušanove smrti 1355. godine, a tijekom vladavine slabašnog mu nasljednika, došlo je do slabljenja srpske države. Srpski car Uroš IV. predao je Dubrovčanima posebnom poveljom od 25. travnja 1357. godine zemljište poviše Ljute u Župi dubrovačkoj do Kurila iznad Rijeke dubrovačke.

U Bosni je ban Stjepan Kotromanić umro 1353. godine, a naslijedio ga je sinovac Tvrtko. Tvrtko je izdao 1. rujna 1355. godine u gradu Visokom latinsku ispravu kojom utvrđuje s Dubrovčanima staro prijateljstvo i potvrđuje slobodu i prava što su ih oni imali u Bosni tijekom vladavine njegovih prethodnika.

Odnosi Dubrovnika s dalmatinskim gradovima i ostalim uzobalnim krajevima bili su relativno dobri i prijateljski. Nisu poznati očuvani posebni ugovori sa Šibenikom i Zadrom, ali nedvojbeno je održavanje pomorsko-trgovačkih veza tih gradova. Dubrovčani samoinicijativno nastoje pomoći uspostavljanju mira između Mletaka i Zadra u siječnju 1313. godine. O trgovini sa Splitom, Trogirom i Šibenikom možemo saznati i iz dodatnog XLVI. poglavlja dubrovačkog Carinskog statuta što je prihvaćeno 1326. godine. Dubrovnik je u XIII. i XIV. stoljeću nabavljao sol i iz Šibenika. Osobito su bile živahne dubrovačke veze s gradom Senjom koji se ubrajao u dalmatinske gradove. Otud su Dubrovčani dobavljali građevno drvo. Konkurentska trgovina solju pojavila se sa zaleđem, Srbijom i Bosnom, te gradom Kotorom. S Dubrovnikom se željela natjecati i luka Drijeva (na području današnje Gabele) koju su zvali i lukom Neretve (portum Narenti).

Razne odredbe Statuta iz 1272. godine upotpunjavaju sliku odnosa Dubrovčana prema Omišanima. Dubrovčaninu je XXII. poglavljem VI. knjige bilo zabranjeno kupovanje brodova od Omišana, a u XIV. poglavlju VII. knjige zabranjena je prodaja brodova Saracenima, Tatarima i Omišanima. LIX. poglavljem VI. knjige zabranjivano je bilo kakvo trgovanje s Omišanima, a za kršenje svih tih zabrana određene su vrlo stroge kazne. Dubrovčani su 1247. godine sklopili ugovor s Kačićima iz Omiške krajine koji su činili posebnu autonomnu općinu.

Poznate su i veze Korčule i Dubrovnika iz Korčulanskog i Dubrovačkog arhiva, pa je tako Korčula u dobroj mjeri opskrbljivala Dubrovnik građevnim kamenom. Imao je Dubrovnik određenih veza i razmirica i s Budvom. Već u razdoblju do 1204. godine dubrovačka i barska crkva sporile su se oko metropolitanske vlasti. U XIII. stoljeću dubrovačkom nadbiskupu uspjelo je barskog pastira sniziti na rang biskupa, te nad njim i njegovim područjem priznati metropolitansku vlast Dubrovnika. Na strani dubrovačkog nadbiskupa bila je dubrovačka vlada, a na strani barskog crkvenog glavara vladari iz dinastije Nemanjića. Spor je 1255. godine riješen u korist barskog nadbiskupa; ovaj je dobio metropolitansko pravo nad biskupijama Gornje Dalmacije (osim kotorske), dok je dubrovački nadbiskup zadržao metropolitansku vlast samo nad Stonskom i Trebinjskom biskupijom. Otkad su 1278. godine vođene dubrovačke arhivske knjige, iz njih se doznalo o postojanju privrednih (gospodarskih) veza između Dubrovčana i Barana. U zaleđu Ulcinja bilo je dosta šuma, pa su Dubrovčani i preko Ulcinja dobavljali građevno drvo. Snažne su bile i kulturne veze Dubrovnika s gradovima Gornje Dalmacije, osobito s Barom. One su započete već i kamenom: Dubrovčani su iz Bara i Boke kotorske dobavljali ljubičasti i rumeni kamen za svoje pločnike i romaničke građevine. Iz Bara su uz to dolazili u Dubrovnik klesari i kamenari i tu djelovali, a neki od njih postali su i graditelji. Istodobno, mladići iz Bara izučavali su u Dubrovniku klesarski i zlatarski obrt.

Važna je bila i trgovina solju. Dubrovačka općina je imala svoje solane u Stonu, a sol je nabavljana i iz Paga, Zadra, Šibenika i Trogira, a onda je sol izvožena u zemlje zaleđa, npr. u Drijevu, Sveti Srđ na Bojani i Lješ, te u Bosnu i Srbiju.

Ugovor između Rovinja i Dubrovnika sklopljen je 1190. godine, a s Porečom 1194. godine. Postojale su veze u gradovima od Pule do Trsta, te Justinopolisom (današnji Koper) i dr. Odnosi Dubrovnika s italskim gradovima također su bili dobri. Najvažniji grad za trgovinu Dubrovnika s Italskim poluotokom bila je Ancona, ili kako su je Dubrovčani kasnije hrvatskim jezikom zvali Jakin, koji je bio glavni grad talijanske pokrajine Marke. Ugovor je sklopljen 1199. godine, zatim 1264. godine i nešto ograničeniji sporazum iz 1292. godine. Dubrovnik je s Fanom sklopio ugovor još 1199. godine, pa ponovno 1231. i 1249. godine. Sa Sinigagliom (Senigallijom) Dubrovnik je sklopio ugovor 1229. godine. O pomorsko-trgovačkim vezama s gradom Rimini u Emiliji svjedočile su ugovorne isprave iz 1231. i 1235. godine. Dubrovnik je s gradom Ravenom sklopio ugovor još 1188. godine, a održavane su veze i u XIII. stoljeću. Očuvana je isprava grada Ferrare iz 1231. godine izdana Dubrovniku prema kojoj su građani Dubrovnika mogli slobodno dolaziti u Ferraru i u njoj trgovati. Važne pomorske veze održavane su s južnim Italskim poluotokom i Sicilijom. Dubrovnik je imao ugovore s Molfettom (iz 1148., obnovljen 1208.), Monopolijem i Barijem (1201.), pa s Termolijem (1203.). U XIII. poglavlju I. knjige staroga dubrovačkog Statuta iz 1272. godine spomenuti su kao oslobođeni od plaćanja arboratika u dubrovačkoj luci ovi sjeverni i južni gradovi: Jakin, Sinigaglia (Senigallija) i Fano, te Orton, Termoli, Pestice (Peschici), Siponto (kasnije nazvan Manfredonija), Molfetta i Giovinazzo. Od druge polovice XIII. stoljeća i u XIV. stoljeću Dubrovnik je za opskrbu grada i općine uvozio žito iz Apulije, te je to tada bilo značajno životno pitanje. Drugi uvozni poljoprivredni proizvod bilo je ulje. Iz Apulije i sa Sicilije uvozili su Dubrovčani sol za širenje trgovine solju. U Apuliju su izvozili proizvode balkanskog zaleđa (koža, vosak i srebro). Najvažnija luka preko koje se odvijao promet bila je tada Barletta. Već krajem XIII. stoljeća dubrovački trgovci surađuju s onima iz Firenze, a već tada se u Dubrovniku trgovalo firentinskim tkaninama, te u prvoj polovici XIV. stoljeća u grad su došli i firentinski trgovci. Dubrovnik je do pada Bizantskog Carstva imao s njime dobro razvijene odnose. Vrlo srdačne veze bile su između Krfa i Dubrovnika; međusobno su se i podupirali, zatim veze s Dračem u kojemu su Dubrovčani dobavljali i sol, te je dovozili u Dubrovnik. Najvažniji proizvod kojeg su Dubrovčani dobavljali s Levanta bilo je žito. Doduše, najvažniji dobavljač žita bila je Puglia, a nakon nje Albanija, ali su ga Dubrovčani češće dovozili i s Istoka i to ponajviše iz uže Grčke, a zatim iz Soluna i Carigrada. Žito je Dubrovniku služilo za vlastitu uporabu. U to doba grad nije imao vlastitih proizvoda za izvoz. Uglavnom se spominjao izvoz jednostavnih tkanina koje su Dubrovčani od druge polovice XIII. stoljeća dobavljali s Italskog poluotoka, te izvoz talijanskog vina što su ga Dubrovčani ili preko matične luke ili izravno iz južnoitalskih luka izvozili za Levant.

Veze Dubrovnika sa Sirijom, Egiptom i Tunisom, te ostalim krajevima koji su se skupno zvali Berberija (Barbareskne, sjevernoafričke zemlje), bile su također dobre. Dubrovčani su iz Barbaresknih zemalja dovozili mirodije, a tamo odnosili ulje. U Siriji su Dubrovačani odlazili u gradove uzobalja koji su bili pod vlašću križara.

Dubrovačka vlada odredila je 1347. godine sindike koji su na Istoku kupovali žito. Prvim ugovorom između Turske i Dubrovnika proglašen je onaj što ga je Dubrovnik sklopio sa sultanom Orhanom (1326.-1359.), ali prvi potvrđeni je s Muratom I. iz 1365. godine. Pojedini Dubrovčani zalazili su od kraja XIII. stoljeća čak i u Crno more.

Dubrovnik još nije bio samostalna republika u pravom smislu tog naziva, pa se tako nije ni nazivao. U hrvatskim pisanim dokumentima on je općina, a u latinski pisanim Communitas i Communae, te onima na talijanskom jeziku Commune. Na čelu Općine je predstavnik tuđinske, tj. mletačke vrhovne vlasti, hrvatskog naziva knez, lat. comes, a tal. conte. On je u neku ruku glava Općine, te i predsjednik svih dubrovačkih vijeća: Malog vijeća, Vijeća umoljenih i Velikog vijeća. Dubrovnik je imao tipično aristokratsko uređenje u kojem je plemstvo zvano vlastela držalo političku vlast u svojim rukama. Dubrovački statut je donesen 1272. godine, a 1277. godine i Carinski statut. U vrijeme mletačke vrhovne vlasti u Veliko vijeće prvobitno nisu ulazila sva vlastela. Prema Statutu iz 1272. godine Malo vijeće izabirao je knez i to sam, a takvo Malo vijeće kojemu je knez bio na čelu biralo je vijećnike Velikog vijeća. To je trajalo do 1319. godine, a od 1320.-1321. godine u Veliko vijeće ulazio je svaki punoljetni vlastelin. Malo vijeće bilo je poput nekog izvršnog odbora, Veliko vijeće poput plemićkog sabora, a Vijeće umoljenih skup starijih iskusnijih ljudi koji su donosili najvažnije odluke.

U Dubrovniku je sve do 1416. godine postojalo ropstvo, a trgovalo se robovima i ropkinjama. Roblje se kupovalo osobito u Drijevi na Neretvi. Koliko god je Dubrovnik bio tipična pomorsko-trgovačka općina (kasnije republika), u njemu se mnogo cijenila i zemlja. U početku je teritorij dubrovačke Općine malen: neposredno zemljište uz grad (od Višnjice do Kantafiga), Astareja (od Cavtata odnosno Plata do Poljica, a tu su Župa dubrovačka s Brgatom, Šumet, Rijeka, Zaton i Poljice. Stonski rat (Pelješac) su stekli 1333. godine, Slansko primorje 1399. godine, Konavle 1419. i 1427. godine, te otoke Lastovo (1252.) i Mljet (1345.). Još otprije (IX. I X. stoljeće) Dubrovnik je stekao Elafitske otoke: Koločep, Lopud i Šipan, a na zemljama stečenim na kopnu (1333.-1427.) dubrovačka vlada odmah je donijela zakonodavne odluke o statusu seljaka i agrarnim odnosima.

Zadarskim mirom od 18. veljače 1358. godine Mlečani su se odrekli cijele Dalmacije od Kvarnera do Drača u korist ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika. Dubrovnik je proglasio prekid mletačke vlasti 28. veljače 1358. godine. Nakon pregovora u Višegradu, kralj je 26. svibnja 1358. izdao ispravu o dogovoru, a 18. srpnja 1358. obostrano je prihvaćena i uglavljena. Dubrovnik je tada bio u sastavu Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Dubrovačka vlada ostala je nepromijenjena, a osobito je važna bila služba latinski nazvana provisores odnosno hrvatski providnici. Od 1440. godine pa nadalje vodila se knjiga nazvana „Ogledalo Velikog vijeća“ (Speculum Maioris Consilii). Svako stoljeće imalo je svoju knjigu. Postojala je „Knjiga svih reformacija“ (Liber omnium reformationum) 1335. godine i vodila se do 1410. godine, a u nju su ulazile odredbe koje ne bi ušle u stari Statut. Od 1358. godine vodila se i zakonska knjiga zvana „Zelena knjiga“ (Liber viridis) u kojoj su zabilježeni zakoni prihvaćeni do 1460. godine. Od 1460. godine vodila se „Žuta knjiga“ (Liber croceus). Novi Carinski zakon donesen je 1413. godine. Od 1358.-1441. godine naziv republika službeno se ne upotrebljava, ali se već tada može govoriti o samostalnoj, autonomnoj republici u krilu Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije u državnom sklopu s Ugarskom. Grad s najbližim predgrađima bio je pod neposrednom upravom vlade. Astareja je tada imala kneza, nazivanog ponekad potknez, sa sjedištem u Donjoj Čibači u Župi dubrovačkoj. Otok Šipan imao je također vlastitog kneza, a Lopud kneza koji je upravljao i Koločepom. Knez je bio i na Lastovu, a onaj sa Stonskog rata (Pelješca) stolovao je u Stonu; od 1343. godine na ovom poluotoku Trstenica je činila posebnu upravnu jedinicu na čelu s kapetanom. Od 1465. godine je i Janjina sa svojim područjem posebna jedinica kojoj je na čelu bilo kapetan. Mljetu (stečenom 1345.) bio je na čelu benediktinski opat do 1410. godine, a otad je njime upravljao knez Šipana, te od 1499. godine vlastiti knez. Dubrovnik je stekao 1399. godine tzv. [Dubrovačko] Primorje ili Nove zemlje koje su imale u Slanome središte uprave s knezom. Kad su Dubrovčani u XV. stoljeću stekli Konavle, sjedište kneza bilo je u Pridvorju, a Cavtat je imao posebnog kapetana.

Grad Dubrovnik je imao profesionalna bratstva (obrtnička, trgovačka i druga, ali i čisto religiozna). Od XIII. stoljeća spominjala se dubrovačka zastava s likom Sv. Vlaha. Od XV. stoljeća pojavio se i grb Dubrovnika. Od XIII. stoljeća kovan je i vlastiti novac i to najprije bakreni sitniš (kovanice), a kasnije i srebrni novac. Zlatnicima se isplaćivao danak Hrvatsko-ugarskom kralju i turskom sultanu. U rješavanju sporova između članova dubrovačkih naseobina u Srbiji i Bosni, dubrovačka vlada postavila je u XIV. i XV. stoljeću prigodne suce nazivane konzulima. Tako se od XIV. stoljeća razvija konzularna služba. Od 1358.-1363. godine knez Travunje Vojislav Vojinović je u odnosu mir-rat s Dubrovnikom. Župan Nikola Altomanović je provaljivao na zemljište Dubrovnika. S Vukašinom (naslov kralja 1366.) i braćom Balšićima (Sracimir, Đurađ i Balša) Dubrovčani su uglavnom bili u dobrim odnosima. Dobri odnosi s Bosnom ogledali su se u posjeti i pregovorima Tvrtka u travnju 1378. godine u Primorju, u župi Žrnovnici. Tu je i sastavljena povelja na pergamenu od 10. travnja 1378. godine. Rat protiv Mlečana je trajao od 1378.-1381. u čemu se ogledala i borba Dubrovčana protiv Kotorana (1378.-1379.), nevjernih Hrvatsko-ugarskoj kruni. Tvrtko je bio na strani Kotora i izgubio ga. U jesen 1382. godine vođeni su pregovori između Dubrovnika i Zadra o sklapanju užeg saveza dalmatinskih gradova protiv Mlečana (čitaj: i protiv Tvrtka) na čemu je i ostalo. Borba za monopol trgovine solju vodila se između Dubrovnika i Tvrtkovog Novog (1382.-1385.). Dubrovnik je u vrijeme ustanka hrvatskih nezadovoljnika (1383.-1408.) više od svega želio Tvrtkovo pomirenje sa Žigmundom. Povelje bosanskih vladara Stjepana Dabiše 17. srpnja 1392. godine i Stjepana Ostoje od 15. siječnja 1399. godine govorili su o dobrim odnosima s bosanskim vladarima. Sramotna prodaja Dalmacije kralja Ladislava Napuljskog 1409. godine, pogođenog shvaćanjem o vlastitoj propasti, bila je pogubna za Dalmaciju, a Dubrovnik tog vremena (i kasnije) koračao je koracima prema kulminaciji „zlatnog doba“ Dubrovnika.

****
U svrhu seminarskog rada (referata) na Odsjeku za povijest tadašnjeg Filozofskog fakultetu u Zadru sastavio početkom 1990.-ih godina: Đivo Bašić

kataweb.it