Turska i Mletačka Republika ratovale su od 1499. do 1503. godine. Ratovanje je bilo oko mletačkih posjeda u Albaniji, na području Jonskog mora i na Peloponezu. Mlecima se kao saveznik 1501. godine priključio i ugarsko-hrvatski kralj Ladislav. Međutim, sklopljen je mir između Vladislava II. Jagelovića i Turske u Budimu 1503. godine. Sultan je raznim fermanima u srpnju 1505. godine (napokon, po tko zna koji put) potvrdio Dubrovčanima stare povlastice od 2% carine za prodanu robu. Selim I. došao je na prijestolje 1512. godine nakon Bajazita II., te je povećao carinu na 5%, ali već je 1513. godine potvrdio Dubrovčanima stare povlastice putem nekoliko fermana. Francuski kralj Ljudevit XII. i španjolski kralj Ferdinand Katolički poduzeli su 1501. godine rat protiv Napuljskog Kraljevstva. Nakon zauzimanja Napuljskog Kraljevstva i španjolski i francuski kralj izdali su ispravu kojom su potvrđene postojeće dubrovačke privilegije. Španjolcima je 1504. godine uspjelo istisnuti Francuze iz južne Italije. Španjolski kralj Ferdinand 1504. godine došao je kao gospodar Napuljskog Kraljevstva, pa je također priznao povlastice Dubrovčana 1507. godine. Španjolski kralj Karlo V. izdao je 1518. također potvrdu povlastica, a iste 1518. godine i francuski kralj Franjo I. zahvaljujući poslaniku Bartulu Bogišiću.

Još 1499. godine spominjan je dubrovački konzulat u Marseilleu. Od početka XVI. stoljeća dubrovački brodovi već su zalazili u Atlantski ocean, pa su tako bili u Lisabonu, te engleskim lukama Southamptonu i Londonu odnosno londonskoj (pred)luci Margateu. U Londonu je uskoro stvorena ugledna dubrovačka trgovačka kolonija čiji su znatan dio činila vlastela. Dubrovački trgovci, služeći se poglavito dubrovačkim brodovima, izvozili su tkanine iz Engleske u Dubrovnik i na Levant, a dovozili vino s Krete. Iz Dubrovnika putovale su tkanine većinom u balkansko zaleđe. Engleski kralj Henrik VIII. dopustio je 1512. godine trgovinu vunenim tkaninama koje su prevozili Dubrovčani po pogodnim carinskim uvjetima.

Dubrovačka vlada i egipatski sultan (dinastija Mameluka) ostvarili su 1510. godine kontakt, te je tada dopušteno trgovanje  i naseljavanje u Aleksandriji. Francuzi su puno trgovali s Egiptom, osobito oni iz luke Marseille, a onda i trgovci iz Katalonije. Katalonski konzul je 1515. godine tražio uvođenje novog, težeg nameta na promet robe, ali je egipatski sultan fermanima (2) zaštitio Dubrovčane. Vijeće umoljenih je odlučilo 1516. godine organizirati konzulat u Aleksandriji, a turski sultan Selim I. pokorio je Egipat 1517. godine, te je već 1519. godine izdao potvrdu prema kojoj su Dubrovčani mogli imati svog konzula u Aleksandriji, ali je od 1518. godine povećana carina na 5% za Tursko Carstvo. Na tursko prijestolje došao je 1520. godine Sulejman II. i započeo rat protiv Ugarske 1521. godine. Tada je pao i Beograd 29. kolovoza 1521. godine, a sultan je poslao posebnog glasnika u Dubrovnik koji je u Dubrovniku dočekan počasnim topovskim pucnjevima s tvrđava. Ugovorena je i nova uredba o tzv. dubrovačkoj carini (tzv. đumruk) koja se odnosila na to da će dubrovački trgovci na europskom dijelu Turske (tzv. Rumeliji) plaćati 2% carine, ali u Anadoliji 5%. Turci su ugrozili otok Rodos 1522. godine. Španjolska flota (u kojoj je bilo dubrovačkih trgovačkih brodova) pripremala se pomoći Rodosu, ali bez uspjeha. Turci su 1517.-1526. godine zahtijevali razne usluge od Dubrovčana. Kolikogod je željela zadržati naklonost Turaka, dubrovačka vlada željela je ostati neutralna prema svima. Grad Skradin je zauzet 1522. godine, a u bitki kod Mohača 29. kolovoza 1526. godine do nogu je bila potučena ugarska vojska. Još 1505. godine Dubrovnik je pomagao žitom Kraljevstvo Hrvatske (uzobalni pojas), iako je nestašica bila i u samom Gradu. U Dubrovniku je u XV. stoljeću zabranjena izgradnja drvenih kuća. Ivan (Krstitelj) iz Raba izlio je 1506. godine zvono gradskog zvonika. Dubrovačka vlada zabranila je govoriti o pučkom ustanku na Hvaru (1510.-1514.). U svom djelu „Komentari svojih vremena“ dubrovački povjesničar Ludovik Crijević Tubero(n) (1458.-1527.) piše o njoj kao suvremenik bune.

Trgovačke veze Dubrovnika su bile dobre i sa Senjom koji je zatražio pomoć 1508. i 1522. godine, a Senj je bio i strateška točka do koje nikad nisu došli Turci. Dubrovačka vlada je svojim dopisom 1504. godine „gospodina Bernardina Frankopana, kneza Modruše, Senja, Krka, itd.“ priznala kao gospodara Novog. Zanimljivo je spomenuti kada se Vladislav II. Jagelović ženio da je dubrovačka vlada uputila dva poslanika. Također je zanimljiva uputa u kojoj je naglašeno da je Dubrovnik član njegovog kraljevstva. Dubrovačka vlada je primila 1514. godine dopise kralja i hrvatskog bana Petra Berislavića, vesprimskog biskupa i kraljevog blagajnika, podrijetlom Trogiranina, u kojima je tražena isplata danka za 1511.-1514. godinu. Ova je to odbila, ali je kasnije platila. Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. vladao je od 1516. godine, te je poginuo u Mohačkoj bitki. U Hrvatskoj i Ugarskoj se 1526.-1527. godine vodila borba za prijestolje između Ferdinanda Habsburškog (koji je postao hrvatski kralj 1527. godine) i Ivana Zapolje koji je pobjegao u Poljsku. Ferdinand je želio iskoristiti Dubrovačku Republiku za plaćanje danka, ali i za upoznavanje turskih namjera. Sultan Sulejman je 1529. godine pokušao bezuspješno zauzeti Beč, a 1532. godine izvršio je treću veliku vojnu prema srednjoj Europi, ali je tada Dubrovačka Republika zauzeta sporovima sa Španjolskom. U izvorima je poslije 1541. godine manje podataka o odnosu Dubrovnika s Ferdinandom. Inače, Ivanu Zapolji priznat je 1538. godine naslov kralja Ugarske, a Ivan se odrekao Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Sultan Sulejman je pošao u petu ugarsku vojnu 1543. godine. Mir je sklopljen 1547. godine, uz Ferdinandov danak od 30.000 dukata. Između Turske i Francuske došlo je 1535.-1536. godine do saveza jer je Francuska bila u neprijateljstvu s Karlom V. i Španjolskom. U Mlecima je 1538. godine sklopljena tzv. Sveta liga protiv Turaka (Španjolska, Mleci, papa, Austrija). Turska je prilično neraspoložena prema Dubrovniku 1538.-1540. godine. Na španjolsko prijestolje 1556. godine došao je Filip II., a još 1550. godine sultan Sulejman proglasio je odluku o povećanju carina Dubrovniku na 5% (u Carigradu, Jedrenu i Brusi). Neuspjeli je bio pokušaj Španjolaca za osvajanjem otoka Džerbe pred tuniskom obalom 1560. godine. Engleska kraljica Marija Tudor, žena Filipa II., otežavala je Dubrovčanima trgovinu 1556.-1558. godine. Tako su se dubrovački trgovci u izvozu engleskih tkanina počeli orijentirati od 1570. godine osobito na Hamburg odakle su ih kopnom prebacivali do Mletaka i Jakina (Ancone), a onda morem za Dubrovnik. Francuski kralj Henrik II. izdao je potvrdu o slobodnoj trgovini na kopnu i moru 1547. godine. Francuske poruke za Carigrad su išle preko Dubrovnika, ali ne samo to.

Svoje težnje i političke smjernice u ostvarivanju svoga državno-pravnog položaja dubrovačka vlastela su sintetizirala u tezama: „Živjeti u dobrim odnosima sa svim narodima“, a „dominij i država napuštaju se samo zajedno s vlastitim životom“. Pritisnuta danim okolnostima na Balkanu, Jadranu i Mediteranu sredinom XVI. stoljeća izrazila je dubrovačka vlada 1542. godine kralju Francuske svoj položaj i držanje ovako: „[…] Mir našega grada ne ovisi o drugom, nego od opće benevolencije i ljubavi svih vladara s kojima bez razlike živimo u miru i ljubavi, služeći svima, prema tome kako oportuniteti vremena zahtijevaju i traže“. Ocjenjujući izolirano i doslovno neke dokumentarne „fakte“ („činjenice“) samo iz dopisivanja Dubrovačke Republike s pojedinom državom, dolazi se neizbježno do netočne rekonstrukcije položaja Dubrovnika. Tek ukupnost odnosa sa svim državama, te cjelina i bit ostvarene zaštite daju potpunu sliku stvarnoga stanja, a to je samostalnost Dubrovačke Republike koja je ujedno i bitni sadržaj formule ‘natio Raguseorum’.

U razdoblju do sredine XVII. stoljeća Dubrovačka Republika uspješno je očuvala svoj teritorij u opsegu kako je bio upotpunjen 1426. godine stjecajem zapadnog dijela Konavala s Cavtatom. U svezi najvažnijeg proizvoda – soli – u stonskim solanama rasla je njezina proizvodnja u XVI. stoljeću, kada je i najveća, a opadanje je nastupilo postupno tek u drugoj polovici XVII. stoljeća. Unapređenje pomorstva i brodogradnje bilo je drugo glavno područje vladinih nastojanja, kako je to ilustrirao kompleks odredbi iz 1631. godine. Na prvom mjestu je bilo unapređenje i povećanje domaće proizvodnje (stonske solane), zatim u svezi dubrovačkih zanata, uz posebne odredbe 1617. godine za obnovu suknarske proizvodnje (stimulacija uvoza španjolske vune i sl.), nadalje pokušaja razvijanja svilarstva i sl.

Vlasteoska klasa je zauzimala važnije položaje i funkcije u aparatu vlasti; praktično sve. Tako od XV. stoljeća, pa sve nadalje do pada Dubrovačke Republike, te tijekom prve polovice XVII. stoljeća, postojalo je npr. pet rodova (Bunići, Gundulići, Gučetići, Menčetići i Sorkočevići) iz čijih redova je bilo 42% rektora Dubrovačke Republike; šest rodova (Gučetići, Bunići, Gundulići, Menčetići, Sorkočevići i Crijevići) dali su 53% članova Vijeća umoljenih (senatora); slično je bilo i na vrlo utjecajnoj funkciji čuvara pravde (državnih providnika).

Tijekom najvećeg uspona dubrovačke mornarice u XVI. stoljeću bilo je uposleno oko 4000 [5000] pomoraca. Postižući uspjehe u suzbijanju otpora i revolta svojih podanika, vlada dubrovačke vlastele je npr. 1588. godine ovako izrekla svoja gledišta: „Narod se uvijek u početku buni, ali se kasnije ipak smiri, naročito kada se uvjeri da nije u pravu, jer je takva volja njegovih gospodara“. Potrebno je spomenuti definiranje (množine) „naroda“ kroz povijest i ono ili oni/ovi što jesu i nisu niti mogu biti („Naši utezi ne dozvoljavaju da se vara i bude prevaren. Kad mjerim robu, mene mjeri sam Bog“ – utezi ne mogu dozvoljavati ili ne jer su u domeni stvari; “Non bene pro toto libertas venditur auro“ – kako znamo koja su to „sva zlata“ ili možda „dobra“ kad ih određena mjera „slobode“ može učiniti mjerljivima i relativno unovčenim, precizno uglavljenim predmetom kupnje; “Obliti privatorum publica curate“ – privatne stvari i cijeli materijalni svijet možemo napustiti jedino smrću).

Društveni razvoj Dubrovnika od XVI. do XVIII. stoljeća

U doba Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) u XVI. stoljeću Turska se uzdigla do vrhunca svoje moći. Držala je golema područja sjeverne Afrike, Levanta, Podunavlja i dijela istočne Europe. Dubrovčani su iskoristili pogodnosti koje je pružala ta golema carevina: sigurnost putova i jedinstveni carinski sustav. Također najjača gospodarska i politička sila na Sredozemlju i zapadnoj Europi u XVI. stoljeću bila je Španjolska. Zahvaljujući otkrićima novih zemalja i njihovom bogatstvu, velike količine srebra i zlata pristizale su u Španjolsku dajući podlogu njezinoj snazi. Dubrovnik s Balkana uvozi sirovine, zatim stoku i stočne i druge proizvode (sir, kožu, krzno, vunu; vosak, drvo, kovine, soljene i sušene jegulje i ribe, katkad i žitarice, itd.).

Na Zapadu su se u to doba razvijale manufakture, a Dubrovnik ni u tom pogledu nije zaostajao već je tamo isporučivao viškove sirovina koje su nabavljali u svom kopnenom zaleđu i Levantu. Sa Zapada je Dubrovnik (zapravo dubrovački trgovci i pomorci) ukrcavao i nabavljao različite tkanine, začine, obrtničke i manufakturne proizvode visoke kvalitete, oružje, vino, žitarice i sl. Na istočnojadranskoj obali Dubrovčani su bili aktivni u svim lukama, posebno u Senju gdje su ukrcavali drvo u većim količinama, te u Bakru odakle su uvozili željezo. Trgovalo se u lukama Crnog mora, Levanta i sjeverne Afrike, po pristaništima Portugala, Engleske i Flandrije. Tu su ukrcavali mirodije, drvo, ulje, lan, kolonijalnu robu, pšenicu, tkanine, vunu, sol, suho grožđe (grožđice). Veoma su bili aktivnošću nazočni u Messini.

U ratu I. lige (1538.-1540.; Španjolska, Venecija, papa i Austrija protiv Turske) dubrovačka trgovina povećala se 3-4 puta u odnosu na mirnodopsku. U ratu II. lige (1570.-1573.) trgovina se umnožila 6-7 puta. Trgovina, pomorstvo i mornarica dali su temelj dubrovačkom napretku u XVI. stoljeću. Neko vrijeme XVI. stoljeća dubrovačka mornarica brojila je 180-200 brodova (po snazi i tonaži bila je ravnopravna venecijanskoj trgovačkoj mornarici). Dubrovačka Republika je u XVI. stoljeću imala 50 konzulata, od kojih jedan u Cadixu (na obali Atlantika), u Italiji (36), u francuskim lukama (3), španjolskim (4), turskim (6) i jedan na Malti. Dubrovnik se posebno istaknuo u brodogradnji, glavnim i najvećim brodogradilištem u Gružu.

Dubrovački novčari održavali su poslovne veze s bankama u Italiji, posebno u Veneciji, Rimu, Napulju, Genovi, Firenzi, te bankarskim kućama u Carigradu, Lyonu, Anversu, Madridu, Londonu – tadašnjim najmoćnijim financijskim središtima. Krajem XVI. stoljeća Dubrovčani su sve više ulagali novac u banke da bi dobili kamate, a vlada je stoga s 20% oporezivala prihode svojih građana dobivenih od kamata. Dubrovčani su u stranim bankama 1640. godine imali 680.000 dukata. Značajno je spomenuti da su pučani (populus) činili, između ostalih, trgovce, pomorce i obrtnike. Već se 1348. godine skupina pučana, trgovaca koji se nisu bavili obrtom, a kasnije to nisu smjeli, okupila u svoju organizaciju – bratovštinu Sv. Antuna po kojoj su prozvani antunini. Tijekom daljnjih stoljeća svoj kapital ulagali su u pomorstvo, manufakturu i proizvodna poduzeća. Sloj pučana koji se obogatio trgovinom po turskim krajevima, osnovao je 1531. godine svoje udruženje – bratovštinu Sv. Lazara po kojoj su prozvani lazarinima. Antunini i lazarini nisu se krvno miješali jer su se prvi držali starijima i dostojanstvenijim od drugih. Zbog ove dvije opcije pučana nije se stvorila jedinstvena građansko-pučka klasa, niti se postavljalo ozbiljnije pitanje diobe vlasti s plemstvom. Diobe se uvijek mogu nazrijeti (parcijalno), ali „dionika“ je slojevitošću uvijek više od dva. Ostali su pučani obrtnici, sitni trgovci, neki pomorci i cijeli ostali gradski svijet (osim vlastele). Oni su činili 2/3 gradskog stanovništva.

Pod utjecajem humanizma i renesanse i u Dubrovniku su djelovali značajni predstavnici tog razdoblja: književnici Šiško Menčetić (1457.-1527.), pjesnik Mavro Vetranović (1482.-1576.), najznačajniji Marin Držić (1508.-1576.), zatim pjesnici Dinko Ranjina (1536.-1607.), Dominko Zlatarić (1558.-1613.), Ilija Crijević (1463.-1529.), Cvijeta Zuzorić (1552.-1600.), Nikola Nalješković (1510.-1587.). Važniji su još književnici Ivan Gundulić (1589.-1638.), Dživo [Ivan] Bunić Vučić (1592.-1658.), Junije (Džono) Palmotić (1607.-1657.) i mnogi drugi. Na filozofskom području značajni su erudit Nikola Gučetić (1549.-1610.), Stjepan Gradić (1613.-1683.), matematičar, fizičar i astronom Marin Getaldić (1568.-1626.), te jedan od najvećih autoriteta europske medicine liječnik Đuro Baglivi (1668.-1707.).

U svrhu seminarskog rada (referata) na Odsjeku za povijest tadašnjeg Filozofskog fakultetu u Zadru sastavio početkom 1990.-ih godina: Đivo Bašić

dubrovnik ragusa