Proces protiv braće Vragolov i supatnika (iz roda Gavranić, Ramadan, Bećir, Banac i Baule) 1861.-1862. godine

Carskim [austrijskim] patentom 26. veljače 1861. proglašen je temeljni zakon o zastupstvu carevine i izborni red po kojem su se imali birati poslanici za Zemaljski sabor, a ovi iz svoje sredine one za Carevinsko vijeće. Takvo carsko raspoloženje nemalo je zabrinulo sve rodoljube iz Dalmacije jer još ne bijahu odahnuli od prokušanih jada prigodom izbora poslanika određenih diplomom 20. listopada 1860. poradi pitanja aneksije [pripojenja Dalmacije Hrvatskoj]; morali su se odmah latiti odvažnog rada poradi jakih protivnika s kojim su imali dijeliti izborno mezevo [bojište]. Prije biranja poslanika imali su se birati birani birači i to baš 18. ožujka 1861. za vanjske općine. Pri izboru razvila se borba između aneksionista i protuaneksionista koja je bila diljem pokrajine [Dalmacije] veoma žestoka. U Dubrovačko-cavtatskom kotaru bila je pak osobita borba obzirom na posljedice koje je za sobom povukla. Tada je u Cavtatu služio kao pretur Agazzi kojega je nešto milom, a nešto silom, Cavtatsko vijeće bilo izabralo poslanikom za pregovore po pitanju sjedinjenja, koje časti bijaše malo zatim lišen, jer je većina preko Đura Vragolova brzojavno prosvjedovala na Nj. Veličanstvo cara i kralja ističući kako je pretur nezakonito i samovlasno postupao i ishodio nesvojevoljno podanu mu čast. Pretur Agazzi, koji je tada bio hude sreće u prvom izboru, posveti svu skrb za drugi izbor biranih birača. Okupi oko sebe načelnika Casilarija, famoznog posjednika Bronzana, glavare i rondare [stražare, pandure, redare] sela, kmetove contea Bonde, te uz predtečne sastanke u Čilipima, Zastolju, Grudi, Dunavama i Pridvorju, razvije silom agitaciju kroz cijele Konavle, dijeleći neke knjižice i nagovarajući narod da glasuje s njime, te mu udijeli svoje povjerenje. Ipak svjesni Konavljani, predvođeni posjednicima i trgovcima braćom Đurom i Nikom Vragolov, župnikom don M. Gavranićem i don A. Ramadanom, posjednikom Bećirom, Petrom Mikota Bancem i Bauleom, odoliše nasilju, teroru i prijetnjama pretura Agazzija i družine, te 18. ožujka 1861. osvijetliše lice na izbornom poprištu, glasujući za aneksioniste. Uspjeh aneksionista pomami Agazzija i družinu, te istog dana skovana je tužba, sudjelovanjem sudbenog pristava Matkovića, protiv braće Đura i Nika Vragolova i dr., sumnjičeći ih kao ‘veleizdajnike i rušitelje javnog mira’. Sutradan je odmah Đuro Vragolov bio uhapšen i svezan doveden u Dubrovačke tamnice. Don A. Ramadan, Niko Vragolov i Ivan Baule bijahu prestrašeni. Prvi je već bio tužen od jednog prostog financijera za uvrjedu Nj. Veličanstva, a druga dvojica pred terorom Agazzija, koji je već i protiv njih bio osnovao i predao tužbu za veleizdaju, pobjegoše u inozemstvo gdje je Baule uslijed patnja i zaglavio. Don Marin Gavranić nasuprot, iako obaviješten o skorom uhićenju i bijegu sutuženika, odbio je bijeg da ne bi naškodio uhićenom Vragolovu, te je velikodušno dočekao trenutak uhićenja. Bilo je to kasno doba noći kad je opkolila četa konavoskih pandura kuću Gavranića gdje su tri oružnika napetim bajunetama prodrli u kuću dok je on spavao. Oružnici, nahrupivši u njegovu sobu bajunetama prema prsima, navijestiše mu uhićenje. Odjevena na brzu ruku, odmah ga odvedoše pješke preko Cavtata u Dubrovačke tamnice, gdje je, iza kako ga pretražiše do ruba od košulje, bio smješten u ćeliju br. 25. I Bećiru je odmah zatim uslijedila ista sudbina. Prvih dana tamnovanja Vragolovu i Gavraniću svake noći dolazila je vojnička patrola s jednim sudbenim činovnikom koji bi ih s počinka dizao i obavljao im premetačinu. Gavraniću pak napose nije bilo dozvoljeno ni misliti. [To je malo teže zamislivo jer i najteža ljudska stanja i patnje imaju dozvolu misli, te govore u prilog nevaljalosti država i odnosnih državnih aparata koji oduvijek kardinalno griješeći bezuspješno pokušavaju zatomiti misli.] Sudac istražitelj Travagini, oslanjajući se na tužbu Agazzija i Matkovića, zatražio je da mu Ministarstvo pravde dodijeli u poslu istrage neograničenu vlast (‘pieni poteri’) s namjerom da podigne vješala na Cavtatskom trgu, što mu nije bilo dozvoljeno. Nakon što su bili ispitani svjedoci optužbe, a sudac istražitelj ustanovio pitanje veleizdaje, utamničeni Vragolov i drugovi bijahu dopraćeni u Zadar da im poradi nadležnosti sudi pokrajinski sud. Kleindl, savjetnik na pokrajinskom sudu, proučivši spise i saslušavši optužene, predloži senatu da, pošto se ne radi o veleizdaji, uhićenici budu pušteni na slobodu, a optužbu se ograniči samo na zločin bunjenja. Senat prihvati prijedlog Kleindla glede ograničenja optužbe, a odbaci jednim glasom većine (glas predsjednika Rossija, protivnika aneksije) prijedlog glede slobode uhićenika, te tako isti bijahu ponovno vraćeni u tamnice dubrovačkog Okružnog suda. Dok su uznici čamili u tamnici, viđeniji rodoljubi, ganuti poradi njih, s neumrlim Strossmayerom na čelu, otišli su do prijestolja Nj. Veličanstva, te molili milost za njih, kao i da nadležnost vođenja procesa i suđenja bude povjerena kojem sudu izvan pokrajine, obzirom na teror kojim su se vodili izvidi, te zbog dugog razvlačenja istrage. Za uhićenike je i zagrebački Sabor glasovao peticiju na Nj. Veličanstvo, ističući njihovu pravednost i moleći za njihovo rješenje. I zastupnik Ljubiša istodobno je uputio upit na Ministarstvo pravde poradi strogosti kojom je dubrovački Okružni sud postupao prema pristašama aneksije. Sve to nastojanje ipak je bilo uzaludno, jer izvješća koja su dolazila s Okružnog suda prikazivala su uhićenike u najcrnjoj boji, tako da u svakoj prigodi, a osobito prigodom saslušanja pred prijestoljem Nj. Veličanstva, odgovor bijaše nepovoljan, s poznatom motivacijom: „Ako su nedužni, zašto su bježali?“. Odlukom 12. studenog 1861. br. 913 c. k. Okružnog suda tek se razbistri položaj bijednika, pa je u tom smislu donesen zaključak. […] Istraga je tada ponovno upućena, ali jednakim razvlačenjem, a bila je poput [noćne] more koja je pritiskivala sve pravnike u Dalmaciji na koje se je obraćala optužba za obranu, tako da se nijedan više nije usuđivao poduzeti ju. Dr. Vrbančić iz Hrvatske, zamoljen, rado se i besplatno primio [posla], ali ga je Okružni sud [taj stari pravni skot] odbio, jer da ne poznaje talijanskog jezika na kojem se vodila istraga. Neki dubrovački odvjetnici, prijatelji optuženika, zamolili su tada poznatog penalistu dr. Costija iz Mletaka ([Venecije], tada još pod Austrijom) koji je prihvatio poziv, ali su i njega odbili jer da ne poznaje hrvatski jezik, dok da malo koji svjedok poznaje talijanski. Dr. Costi nije polegao tom zaključku, već se obratio Ministarstvu pravde koje mu je priznalo pravo obrane, pak je odmah otputovao za Dubrovnik. Deset dana prije rečene rasprave došao je u Dubrovnik, proučio spise istrage, te uputio prijedlog Okružnom sudu – dokazujući da nijedan svjedok obrane nije ispitan, da su istražni zapisnici na više mjesta popravljani drugom rukom – da se odgodi rasprava dok se sve manjkavosti ne popune i mane isprave i razjasne. Okružni sud prihvatio je prijedlog dr. Costija, koristan za obranu, ali za zdravlje uhićenika ubitačan. Jednogodišnje tamnovanje bilo im je dodijalo, a najavljena odgoda ubije ih u pojam, tako da i onaj tračak nade u skoru slobodu pred očima im je odmaglio i spopala ih je očajnost. Vragolov je sam sebi radio o glavi, a Gavranić se potpuno promijenio, tako da je o njima pisao ‘Il Nazionale’ [‘Narodni list’] u br. 8, 26. ožujka 1862. […] Nije bilo čudno da je ta odgoda djelovala na uhićenike jer su se vidjeli moralno i materijalno ubijeni, a štoviše pred jednim novim rokom vremena koji je, sudeći po raspoloženju činovnika, imao trajati bar kao i prvi za jedno godinu dana. Nova istraga, pred strahom da ne bi bile kasnije iznesene nove nekorektnosti, vodila se brže i pravilnije, tako da je 12. srpnja 1862. c. k. Okružni sud mogao presuditi u predmetu, izdajući odluku br. 913, koja je imala svoj zaključak [„nedostatka dokaza“]. […] Slična odluka izdana je i don M. Gavraniću i Bećiru, te su sva trojica, nakon petnaest mjeseci tamnovanja, ugledali sunce slobode 12. istoga mjeseca, hrleći u naručje braće i sumišljenika koji, zabrinuti zbog njih, nisu moralno trpjeli manje od njih. Tako je završio ovaj glasoviti proces koji je bio uperen jedino protiv aneksionista, te je punim pravom ‘Il Nazionale’ [‘Narodni list’] u prilogu br. 44, 1862. godine, ocrtavajući ondašnje prilike, konstatirao svojim čitateljima kako je bilo dostatno za Okružni sud u Dubrovniku u onoj prigodi biti osumnjičen i osvađen samo ako si pristajao uz ideju aneksije, za koju se i Nj. Veličanstvo u prilog(u) izrazivalo, a koja je u Dalmatinskom saboru na pretresanje bila iznesena kao vladin prijedlog. Iz toga se najbolje vidjelo kakve su onda bile prilike, kakav je bio položaj bijednih utamničenika protiv kojih se bio oborio tada vladajući sustav. Talijanski tisak preko svojih listova, a posebno ‘Voce Dalmatica’ [‘Dalmatinski glas’] sipala je svoje strijele u obranu svojih kadija [sudaca], ali bila je uspješno suzbijena od onda zaslužnog ‘Il Nazionale’-a (sada [1912.] ‘Narodni list’) i istog njihovog sumišljenika dr. Costija koji je u br. 5 ‘Voce Dalmatica’ [‘Dalmatinskog lista’] dao izjavu o procesu. […] Zastupnik Giorgi je također u Dalmatinskom saboru 14. ožujka 1863., interpelirajući vladinom povjereniku o cavtatskim općinskim prilikama, dao izjavu o spomenutom procesu. […] To je sve bilo 1861. i 1862. godine kad su se mučenici za narodne svetinje izlagali, zauzimali i patili, te prije vremena pod zemlju legli. Oni su ipak vidjeli tu utjehu da su se za njih utamničene brinuli vlastela i drugi sugrađani, dok je kasnije sve to iščeznulo. Kasnije se mlađi nisu sjećali njihovog tamnovanja i zato ih zaboravne tiho u grob položiše, ne znajući da su na njihovim požrtvovnim mučeničkim patnjama, koje su ohrabrile malodušne i umnožile redove rodoljuba, brali patriotske uspjehe bilo na moralnom, bilo na materijalnom polju. Blato, 1911. [Zapisao] Kanonik Ivo Šeman.“ Na fotografiji u tekstu nalaze se: Miško Klaić, Pero Banac, Andro Radić, Đuro Vragolov, don Marin Gavranić i Antun Bećir. (Ivo Šeman, Proces braće Vragolov i drugova, Jubilarni broj „Narodnog lista“ /Il Nazionale/ 1862-1912, Zadar, 1912, str. 37). Navodni svjedok Luka Purić izjavio je za 18. ožujka 1861. godine, između ostalog, da su „Juraj Vragolov, župnik Cavtata, Miho Klaić i župnik Stravče nešto šaptali narodu, samo ne zna što, ali narod je vikao da neće priznati više vladara, da će razderati zastavu i neće više priznavati činovnike. Vragolov je tada kazao narodu: ‘Nema više vladara, učinite to!’“ [U modernim „demokratskim“ sustavima gotovo su u potpunosti besmisleni istovjetni politički izbori jer ne postoji „vladavina naroda“, već vladavina pojedinaca u korist pojedinaca uz izdašnu birokratsku logistiku, pa je stoga razumniji priziv savjesti i poziv: „Nemojte izlaziti na izbore, već iziđite na ulice“.] Vragolov, župnici iz Stravče i Cavtata su progonjeni jer su bili „vatrene pristalice sjedinjenja sa Hrvatskom“. „Iskazom svjedoka pokazalo se da su oni među ostalim govorili: „… bit će bolje kad ne bude nikakva cara: što smo dobro imali pod njime, koji nam je i kosti prožderao?. […] Tada je i sud počeo nešto brže raditi, pa je 12. srpnja 1862. c. k. Okružni sud u Dubrovniku donio odluku kojom se sva trojica optuženih oslobađaju optužbe zbog nedostatka dokaza. Međutim, Baule je u Hercegovini umro od stradanja, a Nikola Vragolov i župnik [Antun] Ramadan sklonili su se preko Hercegovine na Krf. Dalmatinsko namjesništvo je 27. srpnja 1861. priopćilo državnom ministarstvu da se obojica nalaze na Krfu i da namjeravaju moliti caricu u posredovanju oko amnestije.“ Dalmatinski zastupnik Giorgi je u onoj interpelaciji 1863. objasnio: „Za vrijeme sadašnje (općinske) administracije i pod preturom gosp. Andrije Agazzija, koji je nedavno unaprijeđen u okružnog savjetnika u Kotoru, razvijala se bolna drama procesa Vragolova, svećenika Gavranića, Bećira i drugova; taj je proces započet na osnovi denuncijacije [potkazivačke prijave] savjetnika Agazzija, načelnika Cavtata i pograničnog komesara u Konavlima gosp. Petra Vodopića, i to zbog veleizdaje, a kasnije je sveden na skromnije granice ometanja javnog mira i završen odustajanjem od optužbe zbog nedostatka dokaza. Taj je proces glasovit zbog alteracija [promijenjenih, preinačenih] izjava svjedoka u zapisnicima, protuzakonitog utjecaja na svjedoke i zbog zamjene jednog žandara i jednog tamničara umjesto propisanih kriminalnih prisjednika. Taj je proces zavio u crno obitelj Baulea koji je umro iscrpljen ‘lutajući po turskim planinama’ i bježeći od progonstva; on je prisilio župnika Ramadana, koji je bio uzor morala i pastirske ljubavi u dubrovačkom kleru, da pođe u inozemstvo; on je učinio da Klaiću potamni um, te da čame u dugotrajnom zatvoru Vragolov, svećenik Gavranić i Bećir. S druge strane taj je proces donio unaprjeđenje Agazzija i njegova pristava Matkovića, orden komesaru Vodopiću i naklonost vlasti načelniku Cavtata“. (Grga Novak, Veleizdajnički proces u Dubrovniku godine 1861.-1862., Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. III, Dubrovnik, 1954, str. 78-80, 82-83). U dubrovačkim i zadarskim zatvorima ležali su petnaest mjeseci jer su bili pristalice sjedinjenja Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Zatvorenike su po noći pustili na slobodu, tako da narod ne dobije povod za demonstracije, ali su svejedno veličanstveno dočekani tijekom dolaska na cavtatsku rivu. Autonomaške vlasti mrtvog Baulea čak nisu htjele pokopati u rodnim mu konavoskim Komajima. (Stijepo Obad, Uloga braće Vragolov i drugova u Narodnom preporodu, Dubrovački vjesnik, god. XIII, br. 613, /10. VII. 1962./, Dubrovnik, 1962, str. 6-7. Za ostalu literaturu i odnosne podatke vidi: Stijepo Obad, Prvi pokušaji sjedinjenja Konavala s ostalim hrvatskim krajevima, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. XII, Dubrovnik, 1970, str. 363, bilj. 29; Niko Kapetanić – Nenad Vekarić, Konavoski rodovi, /Pi-Ž/, sv. 3, Zagreb – Dubrovnik, 2003, str. 423, bilj. 2743).

[Priredio i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]