Jedno tajno ispitivanje Marina Držića 1547. godine

Još 1958. godine proslavljena je 450-godišnjica rođenja književnika Marina Držića i „nije bilo naodmet priopćiti dokument koji nam pruža prilično autentične podatke o putovanjima komediografa do Beča i Carigrada gdje je išao kao pratilac jedne dosta sumnjive političke osobe. Austrijski velikaš, grof Rogendorf stigao je tijekom svojih lutanja u Dubrovnik. Oko njega su se sjatili mnogi ugledni Dubrovčani, osobito oni koji su na neki način bili povezani sa španjolskim ili austrijskim dvorom. Kako je naš dum Marin upao u to društvo i kako se povezao s grofom-lutalicom i s njima proveo više vremena, to ćemo vidjeti iz njegovog iskaza pred sudom.

Na dan 9. siječnja 1547. godine dum Marin Držić izveden je pred dva člana Malog vijeća – to su bili Frano Marinov Kabužić i Brnja Gavr(il)ov Crević [Crijević] – osobito određena za saslušavanje našeg pjesnika. Prvo pitanje je bilo: što ga je navelo da stupi u službu grofa ‘Rogendorfa’. Odgovor je vrlo karakterističan i on nam pokazuje po čemu je Držić u to vrijeme bio poznat i cijenjen u Dubrovniku. Naime, dum Marin ovako objašnjava: dva plemića su bila na ručku kod rečenog grofa i oni su se tom prigodom sjetili našega pisca i pozvali ga da dođe ‘da bi zabavljao grofa’. Kada je, potom, Držić razgovarao s Ambrozijem Frana Gučetića, on ga je tom prigodom zamolio da pođu skupa kod uglednog dubrovačkog vlastelina Marina Zamanjića [Zamanje] i da ga zamole da on – Zamanja – posreduje kod grofa da grof uzme dum Marina u službu, te da tako naš pisac malo prođe i upozna svijet; Zamanjić [Zamanja], inače i španjolski plemić i agent, preporučio je Držića austrijskom grofu i ovaj je prihvatio ponudu. Pogodba je bila malo čudna: grof je imao Držiću mjesečno davati 2 dukata, dva odijela godišnje, ‘osim poklona koji se po običaju daju tijekom godine’. Odmah poslije te pogodbe on je krenuo brodom s grofom prema Gradiški. U Gradišci su odsjeli kod Bucinjola, dubrovačkih emigranata, čiju je imovinu zaplijenila [Dubrovačka] Republika. Tu je iskaz dum Marinov prekinut pitanjem ispitivača (istražitelja) koji su htjeli znati da li je grof nosio ikakva privatna pisma za buntovnike Bucinjole? (Oni su bili austrijski agenti i protiv zabrane [Dubrovačke] Republike, te je tako došlo do procesa protiv njih). Dum Marin je odgovorio potvrdno, čak je naveo da je grof govorio da je upravo radi toga svratio u Gradišku. Ali Držić nije znao od koga potječu ta pisma. Čim su stigli u Gradišku, pričao je dalje dum Marin, odsjeli su kod Bucinjola, a odmah zatim stigao je službenik guvernera Gradiške koji je pozvao grofa k sebi; s grofom su otišli i Pavao i Miho Bucinjolo. Tamo u kući guvernera grof je u stvari održao tajni sastanak s oba izdajnika Bucinjola. Kasnije, tijekom putovanja, grof je rekao Držiću da su se Bucinjoli žalili kako loše žive i grof je rekao da će on sa svoje strane govoriti kralju u Beču da im poveća uzdržavanje. (Kako vidimo: izdaja se ni tada nije mnogo rentirala). Dok su bili u Gradiški, Pavao Bucinjolo molio je grofa da primi njegovog sina Marina u svoju službu. I za nekoliko dana Marin Bucinjolo pošao je iz Gradiške za Beč s drugom grofovom poslugom koja je došla iz Dubrovnika! Nadalje je don Marin isticao svoju odanost prema [Dubrovačkoj] Republici pričajući kako mu je na putu za grofov zamak rekao da su se Bucinjoli ružno ponijeli prema svojoj domovini, a na to je grof, složivši se, rekao da su Bucinjoli dosta nerazboriti i lakomisleni ljudi. Ispitivače (istražitelje) je interesiralo i to: iz kojeg razloga je grof napustio dvor? Držić je naveo da je razlog bio grofov sukob sa ženom. To je zadovoljilo ispitivače (istražitelje).

Napustili su grofov zamak ‘Rogendorfo’ i otišli u Beč gdje su ostali tri mjeseca. Tu Držić ističe grofov ugled pričajući da je svakoga dana išao kralju i kako je više puta čuo (od grofa) da se kralj interesira za Dubrovnik, osobito kako se Dubrovnik politički drži. Osim toga, u tim razgovorima kralj je isticao kako Turci mnogo vole Dubrovnik. Grof sa svoje strane je tvrdio da po onom što zna to je točno, a da Dubrovnik, budući opkoljen Turcima, čini što može. U Beču su zatekli drugoga sina Miha Bucinjolo koji se također [po]nudio grofu za stupiti u njegovu službu, ali ga grof nije primio. Taj mladi Bucinjolo je, po pričanju Marina Držića, htio naći pomoć u parnici koju su njegovi, otac i stric, vodili protiv Dubrovačke Republike zbog konfiskacije imovine (kao izdajnicima). Tada su i akti procesa ‘nestali’ – ukradeni od sina Miha Bucinjola koji se također zvao Marin. Mladi Marin pak spremao se ići na carev dvor nastaviti obiteljsku parnicu protiv Dubrovnika, ali kako nije imao sredstava to je njegov otac molio grofa da ga materijalno pomogne s nekoliko škuda, ali grof je to odbio.

Proživjevši tako u Beču tri mjeseca Marin Držić pričao je svojim ispitivačima (istražiteljima) kako je onda tek utvrdio da mu služba ne odgovara i zatražio je od grofa dopuštenje da se vrati u Dubrovnik. Grof ga je otpustio i naložio mu da preporuči dubrovačkoj vladi da je gdje god može uvijek spreman (grof) da joj učini zadovoljstvo, a osim toga po Držiću je poslao pisma trojici Zamanjića: Marinu, Sek[ond]u i Ivanu Marinovom kao i kapetanu brigantina Nikoli. Na odlasku grof mu je rekao da ima namjeru opet doći u Dubrovnik preko kojeg bi išao dalje za Jeruzalem! Sam Držić je krenuo preko Villacha (Beljaka) i Mletaka natrag u domovinu.

Daljnje saslušanje Držića [do]ticalo se drugoga grofova boravka u Dubrovniku. Čim je čuo da je grof opet u Dubrovniku, dum Marin ga je pošao posjetiti u društvu jednog zlatara u Gružu gdje je grof odsjeo. Ali ga nije našao. Drugi put kada je pošao grofu, na putu je susreo  jednog grofova slugu koji je upravo pošao po Držića i tako su oboje otišli grofu ‘koji mu je naredio da mu osigura jednog dragomana (tumača) i obavi druge poslove’. Svakoga dana bio je naš komediograf kod grofa za obavijestiti ga o onome što je učinio i neočekivano ga je grof pozvao da ponovno stupi u njegovu službu. Vjerojatno željan promjena i znanja, naš pjesnik zaboravio je što je bio odlučio u Beču, pa je izgleda bez oklijevanja pristao na grofovu ponudu. Ali ispitivači (istražitelji) su se interesirali za druge stvari, pa su tražili od Držića da im imenuje one dubrovačke građane koji su dolazili u dodir s grofom. Držić je spremno nabrojao po imenima: ser Marin Zamanjić [Zamanja], ser Sek[ond]o njegov sin, Nikola Skavita, Marin Vlahov Sorkočević, a od stranaca spomenuo je: Ivana Antonijevog [Antunovog], zlatara, Ivana Markovog, svirača i njegovog zeta.

Ispitivače (istražitelje) je, međutim, interesiralo što je grof govorio o proglasu i progonstvu Bucinjola i da li je dum Marin – dok su bili na Carini – čuo štogod o nekim plakatima lijepljenim na gradske zidove? Po Držiću grof je smatrao da je mladi Bucinjolo kriv, a on sam ništa nije za to vrijeme čuo o tim plakatima, ali grof mu je na putu do Novog Pazara govorio o proglasu [Dubrovačke] Republike i spomenuo mu je kontraproglas i tek dalje od Novog Pazara mu je rekao da je on – grof – tvorac ovog drugog uperenog protiv dubrovačke vlade. Međutim, dum Marin nije znao ni tko je ostao u Dubrovniku proturiti proglas ni tko ga je osobno pisao. Onda su ispitivači (istražitelji) pokazali tekst grofova proglasa i dum Marinu se činilo da prepoznaje rukopis Benedetta Bertapaglija, Padovanca, grofova tajnika, čiji rukopis je malo izvrnut, a potpis je grofov. Dalje je Držić tvrdio da čim su stigli u Carigrad, on je o svemu izvijestio Pavla Luke Sorkočevića, Pavla Gradića i ostale Dubrovčane, te su oni odustali od svoje prvotne odluke da posjete grofa smatrajući ga na osnovi Držićevog izvještaja kao neprijatelja [Dubrovačke] Republike. Napokon je ispitivače (istražitelje) interesiralo poradi čega je dum Marin napustio grofa Rogendorfa i tu se dum Marin trudio istaći svoju odanost prema [Dubrovačkoj] Republici. Povod tome bio je sukob s mladim Bucinjolom koji je jednom ‘svašta trabunjao’ o Dubrovčanima (čitaj: o [dubrovačkoj] vladi), a naš pjesnik ga je ukorio i savjetovao da poštenjem zaradi kakvo dobro u životu. Na to je Bucinjolo rekao: ‘Ja sam vlastel[in], a ti si malovrijedno (nisko) biće’. Uvrijeđen Držić je rekao: ‘Zar ne znaš da ste izgubili plemstvo u petoj generaciji (tj. od roditelja za sljedećih četiri, dakle i mladi Marin Bucinjolo kao druga generacija izdajničke kuće) zbog lošeg držanja i ponašanja tvoga oca’. Nadalje je Držić saznao da je mladić teško uvrijeđen i da je prijetio da će o tome pisati svojim rođacima u D. Grof je formalno izgrdio Marina Bucinjola u nazočnosti dva Dubrovčanina. U takvoj nelagodnoj situaciji (gdje su intimno grofove simpatije bile na strani Bucinjola), dum Marin je riješio poći i zatražio je dopuštenje grofa koji mu je taj korak odobrio. Vjerojatno da bi se više opravdao pred vlastima u Dubrovniku, Marin Držić dodao je i to kako je on i ranije htio napustiti grofa, ali mu se nije ukazala prilika. Naglasio je da je sada to učinio jer se bojao za sebe.

Kako vidimo naš komediograf pokazao je spremnost svojim iskazima zadovoljiti ispitivače (istražitelje). Na to ga je nagonila svakako i činjenica da je [Dubrovačka] Republika već mnogo toga znala i prije njegovog saslušanja. Pored želje upoznavanja svijeta, Držić je volio promijeniti i svoju sredinu. Ali ne zadugo, barem kako on sam kaže. Oba puta on se brzo vratio i iz Beča i iz Carigrada. I pored svoje boemske naravi, Držić se trudio ne zamjeriti [Dubrovačkoj] Republici, ali i ne biti nelojalan prema grofu. On ga je branio nekoliko puta. Koliko su mu ispitivači (istražitelji) vjerovali, to je drugo pitanje.“ (Branislav Nedeljković, Jedno tajno saslušanje Marina Držića (9. I. 1547.), Oslobođenje, god. XVI, br. 3795, /17. VIII. 1958./, Sarajevo, 1958, str. 8. U starijoj literaturi spomenuti su odnosni događaji: Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1939, str. 292; Jorjo Tadić, Dubrovački portreti, I, kolo XLIV, knj. 305, SKZ, Beograd, 1948, str. 37-41, 102-106).

Ponešto kroatizirao i odabrao: Đivo Bašić