Putovanje poslanika Dubrovačke Republike kroz bosanske i hercegovačke planine (ili priča o dubrovačkom drumu)

Dubrovčani su se, za očuvati političku slobodu od Mlečića, stavili pod zaštitu polumjesecu. Turska im je bila neposredni susjed, za nepuni sat hoda dolazilo se iz Dubrovnika na njenu granicu. Za ovaj protektorat plaćali su Visokoj porti danak koji je posebno poslanstvo svaki put nosilo s raznim drugim darovima u Carigrad.

Očuvano je više zapisaka i dnevnika dubrovačkih poslanika o tim putovanjima. Mi se ovdje služimo dnevnicima izvanrednog poslanika Dubrovačke Republike, Marina Marojice Kaboge, iz 1706. i 1707. godine, te poslanika Ivana Kaboge iz 1792. godine, oba pisana na talijanskom jeziku. Ta putovanja (na konju) trajala su više od dva mjeseca, a putovalo se Hercegovinom i Bosnom, zatim preko Novog Pazara, Kosova polja, Skoplja, Kumanova i Jedrena u Carigrad.

Neobično nas se doimlju točni opisi tih putovanja iz mjesta u mjesto, preko brjegova, rijeka i planina danas [1938.] u doba željeznica, automobila i aeroplana. Ova su putovanja više nalik na naša današnja planinarenja nego na suvremena  putovanja i to [po]radi polaganog napredovanja, te raznih tegoba i zapreka na putu.

Nakon što poslanici prime nalog od kneza i Malog vijeća, po posebnom ceremonijalu otišli bi odjeveni u divansko [ophođujuće] odijelo postavljeno kožuhom, a ispraćeni od naroda, najprije na Ploče. Tu bi se zadržali osam dana i oprostili se od prijatelja i znanaca. Dan prije odlaska primili bi od rizničara novce za danak u zapečaćenom kovčegu i razne poklone od srebra, kadife [somota] i baršuna za carigradski dvor. Marin Kaboga spominje u svom dnevniku da je primio 14.000 dukata. Uz veću pratnju, kao i s trgovcima koji su trgovali s Turskom, krenuli bi poslanici preko Brgata na tursku granicu. S Brgata nastavili bi put po ‘mortarima’, tako nazvanim putem jer je bio izdubljen u kamenu od konjskih kopita u obliku mužara (mortara). Preko Slanog (danas Staro Slano) u Popovu hodali su brijegom (a ne današnjim putem uz polje) u Ljubinje.

Prije puta u Carigrad poslanici su se koji put morali prijaviti velikom veziru koji je stolovao nekad u Sarajevu, a nekad u Travniku. Za Travnik putovali bi preko Stoca (prema dnevniku Marina Kaboge), a zatim bi prešli rijeku Bregavu, mnoge brežuljke i planine i mnoga pusta mjesta do Mostara. Odatle su jahali poljem, te preko planine Porima, a zatim preko brda Lipeta na koje su se penjali velikom mukom, kako se to u dnevniku osobito naglašava. Na Lipetu se spominje šuma i lijepo jezero, a do Borova hana krševito brdo i borova šuma. Dnevno su obično putovali sedam do osam sati, a konačili bi po hanovima, pod šatorima, kod begova ili aga. Kod Konjica prelazili su u Bosnu, pa preko Ivan planine na blizu 1000 metara visine, spustili bi se u han Tarčin, a idućeg dana u Kiseljak. Odatle su putovali ravnicom, gazeći nekoliko puta rijeku Fojnicu do Busovače, te tako stigli u Travnik. Nakon što su se poklonili bosanskom veziru i odmorili, prolazili su preko Sarajeva, pa uz Miljacku stigli na Pale.

Iz dnevnika Ivana Kaboge od 11. svibnja 1792. iznosimo: ‘Poslije osrednog [osrednjeg] penjanja, stigavši k maloj utvrdi, rečenoj Isardžik, pridružile [su] nam se prve straže, koje su nas, mijenjajući se od mjesta do mjesta uvijek pratile u većem ili manjem broju do Plovdiva. Prevalivši veliku planinu, pa pregazivši duboku, ali u svojoj strahoti lijepu dolinu, padosmo na konak u han u Miloševu Dolu, pustu mjestu, iza pet ura putovanja. Za spomenutu utvrdu Isardžik govore da je rodno mjesto Sulejman-paše koji se od skromnog podrijetla uspeo do položaja velikog vezira. Posvadivši se s ocem, pobježe Sulejman od kuće. Putem susretne dubrovačke poslanike, među kojima je bio i mladi plemić Marojica Kaboga. Pridruživši im se, služio ih je dobro kao djetić do glavnoga grada (Carigrada), a osobito ga zavoli plemić Marojica. Iza kako se poslanici vratiše u Dubrovnik, tijekom vremena se Marojica Kaboga posvadi sa svojim ujakom, tadašnjim knezom [Dubrovačke] Republike i ubije ga za vrijeme obavljanja službe pod svodom Kneževa dvora. Zatvoren u tamnicu, ostade u njoj do velikog potresa koji je porušio Dubrovnik, a zatim je oslobođen i određen za poslanika na Porti. Tamo se opet nađe sa Sulejmanom koji je, međutim, bio ustoličen za velikog vezira. Sulejman ga prepozna kao svog starog prijatelja i dobročinca, počasti ga puno i daruje, te mu udijeli sve tražene milosti.’

Kada poslanici nisu trebali ići preko Travnika, odabirali su kraći put, kako to opisuje u svom dnevniku Marin Marojice Kaboga od 1706. do 1707. godine. Njegov dnevnik pun je povijesnih šara i doživljaja sve od Dubrovnika pa do Carigrada, s opisom njihovih prijema kod sultana i raznih poslanika.

Tako opisuje Kaboga da im se već prvog dana dogodila nezgoda na same četiri milje udaljenosti prema Brgatu. Popucalo im je uže na sagu koji su nosili, pa se zajedno s baršunom i ostalim darovima skotrljalo niz brdo sve do Sv. Jakova. [Očito se ne radi o „četiri milje“ od Grada.] Poslanici su putovali preko Brgata, Slanog u Popovom [polju], Ljubinja i Dabra. Poslanike Marina Kabogu i Đona [Džona] A. Restića (Rastića) pratili su na putu do Carigrada osim druge pratnje još i liječnik i kapelan, pa ih u Dabru zamoli jedan slijepac od 90 godina da mu izliječe vid i obeća im za nagradu posuditi svoga konja sve do Pljevlja. Oni se našale, dadu mu vode s izvora i ulja od ružmarina obećavši mu da će progledati, ako ga lijek ujede!

Zanimljivo je pratiti poslanike i po mjestima i po vremenu, jer je u dnevniku zabilježeno po koliko su sati dnevno putovali.

U Nevesinju su bili kod Ibarhimbaše Solakovića koji ih je sjajno ugostio. U selu Bratačima razapeli su šatore [po]radi noćenja. Na planini Morinu, piše Kaboga, bijaše vrlo hladno iako je bio 20. srpnja, da su im dobro došli i kožusi i kabanice! U Ulogu su također prespavali pod šatorima, a iz Neretve su im donijeli mnogo pastrva. Iz Uloga su stigli u Jelačac u Zagorju, a odatle za sedam sati jahanja u Čitluk Kurbega Čengića. Marin Kaboga kaže doslovno: ‘To je onaj Čengić kojeg toliko spominju naše pjesme’. ‘Na Čengića dvore’ – dalje kaže Kaboga – ‘bilo je hladno, kao u Dubrovniku zimi’. Spominje se odgovor jednog starog dubrovačkog poslanika kojeg je jedan Čengić pitao kako mu se tu sviđa: ‘Ta je planina lijepa i pogodna za pašu šest mjeseci ljeti, ali tijekom drugih šest mjeseci nije ni za ljude ni za živine.’

Odatle su prešli Bistricu preko koje je most bio razvaljen, pa su morali prelaziti uz životnu opasnost. I na Drini su most našli porušen, te su se prevezli lađom.

U Foči su doživjeli ovu zanimljivu zgodu: Kadija im je najprije obećao petnaestoricu vojnika za pratnju na putu, ali poslije im tu ne htjede dati jer da tobože nemaju carske zapovjedi za putovanje. Nato poslanici dojahaše u dvor, donijevši kovčežić s dukatima (Kaboga zove taj kovčežić ‘akčionica’), koji ostave kadiji i otputuju. Kadija zbunjen sazove vijeće hodža. Jedan od njih htjede prekinuti pečat za vidjeti što je u akčionici, ali se drugi preplaše, pozovu natrag poslanike koji su se bili već udaljili na dva sata udaljenosti, te im dadu kovčežić i stražu. Jedan od kadija pritom uzvikne: ‘Ovaj put nam zasoliše Dubrovčani!’ Poslanstvo je krenulo dalje preko Sjenice i Novog Pazara gdje je nekad bila dubrovačka kolonija. Iz Bosne dođu u pokrajinu nazvanu Rumelija gdje im se kod Zvečana svojevoljno pridruže straže [po]radi pojave razbojnika. Zatim prođu Ibar i preko Mitrovice dođu na Kosovo. Tu su vidjeli i crkvu u kojoj vele da je ukopan Miloš Kobilić. Odatle malo dalje grob je Murata II. Iz Prištine dođu kroz Kačanik u Skoplje. Toga je dana 150 razbojnika vrebalo na njih na redovitom putu koji su oni, međutim, oprezno obišli. Iz Skoplja dođu u Kumanovo, pa u Egri palanku gdje teškom mukom nabave malu stražu zbog razbojnika, te stignu preko Bagrdana u Ćustendil koji je bio zaražen kugom. Uz pratnju od 50 stražara uđu u varoš Duplicu u kojoj je 3000 ljudi umrlo od kuge, pa su morali odsjesti u jednoj staji. U Dubničkom polju susretnu ih razbojnici koji ih puste na miru, jer su bili malobrojni prema njihovoj straži. U Samokou je opet strašno harala kuga. Preko Marice stigoše u Tatarpasardžik, pa napokon u Plovdiv. Na daljnjem putu posjetiše još bugarsko selo Semidže gdje 1750. godine od groznice umrije Vlaho, otac Ivana, pisca dnevnika. Ivan posjeti kuću u kojoj mu je otac umro da bi se raspitao o njegovim posljednjim trenucima. Odatle, preko Jedrena i Burgasa, stigoše u Mramorno more. Veseli što nakon 58 dana puta opet vide more, natjeraše konje u vodu. Sutradan, u pratnji zemljaka koji su im izišli u susret, uđoše u Carigrad.“ (Z. S. K. [Zdenka Semelić-Kesterčanek], Putovanje poslanika dubrovačke republike kroz bosanske i hercegovačke planine, Hrvatski planinar, god. XXXIV, br. 10, Zagreb, 1938, str. 335-337).

Prijepis: Đivo Bašić