„U razvitku heraldike ([grboslovlja, pomoćne povijesne] znanosti o grbovima) stari bosanski samostani franjevačkih redovnika spominju se kao čuvari starih grbova, povelja, darovnica i sl. Iz drevne Sutjeske potječe pergamenski list na kojem je predočena u slici i riječi genealoška ploča koja prikazuje ‘Rodoslovlje gospode srpske i bosanske’, a koju je tobože sastavio neki Petar Istije Ohmučević 1482. godine. Danas [1957.] je taj značajni heraldički dokument u zbirkama Jugoslavenske akademije [sada HAZU] u Zagrebu. U franjevačkom samostanu u Fojnici u Bosni čuva se i još jedan spomenik naše heraldike ‘Fojnički grbovnik’ s naslikanim grbovima južnoslavenskih zemalja.

Prvaci historiografije proučavali su ove spomenike. Dosta je spomenuti Stojana Novakovića, Franju Račkoga, Vatroslava Jagića, Vjekoslava Klaića, a od novijih historika Aleksandra Solovjeva, Milka Kosa, Josipa Matasovića i Bartola Zmajića. Za heraldiku obitelji Ohmučević najpoznatija je rasprava profesora Aleksandra Solovjeva ‘Postanak ilirske heraldike i porodice Ohmučević’ (objavljena u Skopju 1932. godine). I grbovnik iz Sutjeske i fojnički grbovnik samo su jedan član u nizu heraldičkih djela koja su nastala s proračunanom tendencijom da dokažu plemstvo jedne obitelji. Obitelj Ohmučević je podrijetlom iz Bosne. Kada je Bosna pala pod Turke, jedan se ogranak te obitelji iselio u Dubrovnik. Kada su u XVI. vijeku mnogi Dubrovčani i Dalmatinci stupali u službu španjolske mornarice, bio je među njima i neki Petar Ohmučević koji je u drugoj polovici XVI. stoljeća dosegao veliku čast, pa je u Španjolskoj postao ‘pomorski generalni kapetan’. Častohlepnom kapetanu, koji je zapravo bio admiral, nije ta čast bila dovoljna, pa je nastojao biti primljen i u red španjolskih vitezova. Da to postigne trebao je dokazati plemstvo svojih predaka za četiri roda [koljena] unatrag. Dubrovačka Republika nije mu htjela potvrditi predložene ‘dokaze’ o njegovom plemstvu. Što nije uspio u Dubrovniku, uspio je u Napulju. Od napuljskog vicekralja dobio je potvrdu o svomu starom plemstvu, tako da je mogao biti primljen u viteški red Sv. Jakova u Compostelli. Ohmučević je izradio cijelu seriju krivotvorenih dokumenata.

Najstariji je takav dokument spomenuto ‘Rodoslovlje’ iz Sutjeske (sastavljeno 1482. godine). Prof. Solovjev je, međutim, iznio opravdanije mišljenje da je to rodoslovlje nastalo iza 1584. godine kada je admiral zvan don Pedro Ohmučević počeo tražiti i konstruirati svoje veze s najstarijim srpskim i bosanskim plemstvom. Te veze htio je protegnuti sve do cara Dušana. Ambiciozno nastojanje da se dokaže plemstvo ostalo je živo i kod kasnijih potomaka roda Ohmučevića. To dokazuje šest očuvanih heraldičkih zbornika. Fojnički rukopis sastavljen je u fojničkom samostanu za najmlađi ogranak Ohmučevića (oko 1675. godine ili nešto kasnije). Tada je jedan od Ohmučevića po imenu Antonio [Antun] poduzeo sve mjere za naći dokaze koji bi utvrdili da njegov rod potječe od najstarijih Ohmučevića i da ima pravo na feude koje su navodno posjedovali njegovi pređi, dapače iz vremena cara Dušana Silnog. Taj je Ohmučević ne samo u Dubrovniku nego i u Bosni i na carskom dvoru u Beču vodio akciju za potvrdu svojih prava i izmišljenih povlastica.

Svi naši grboslovni zbornici koji su sastavljeni u korist što jačega društvenog položaja članova obitelji Ohmučević bili su očito falsificirani. Ali oni ipak imaju svoju kulturno-povijesnu vrijednost. Osim častohleplja nekih Ohmučevića u tim falsifikatima se odražavaju težnje i raspoloženja onog vremena. Krajem 16. stoljeća počela je u Napulju i Dubrovniku živa akcija oko oslobođenja našega življa ispod turskoga gospodstva. U svezi toga, kako piše akademik Milko Kos, oživjele su uspomene na nekadašnju staru slavu država na Balkanu, na veliki ‘Imperium illyricum’. Iz te akcije i nastojanja obitelji Ohmučević nikla je potreba da se u obliku grbova na simboličan način izgradi narodno jedinstvo. [Pretakanja „plave“ i „crvene“ krvi u maglovitoj povijesnoj ulozi potražnje i prodaje upravo te maglovitosti, te stvaranja vječnog „kruženja elita“, na što je upozorio Vilfredo Pareto. „Narodno jedinstvo“ je potrebno čak i u „demokraciji“, pa i vremenu lagane infiltracije „umjetne inteligencije“, koju je također stvorila inteligencija, kojoj nisu potrebni glasački listići, stranke, upravne strukture svih razina koje postoje zbog sebe/ljublja/, a ne „naroda“ i „jedinstva“.] Na rodoslovnoj karti iz Sutjeske prvi put se u povijesti na jednom mjestu nalaze zajednički grbovi Srbije, Bosne, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Primorja. Ispod tih grbova dao je Petar Ohmučević narisati i svoj grb. Ipak je to ostalo pozitivno, pa makar članovi obitelji Ohmučevića hotimično ili nehotimično iskrivljavali povijesne činjenice u svoju korist.

Obitelj Ohmučević, osim Petra, dala je našoj kulturi i slikaricu Jelenu Ohmučević-Grgurić (Slano, 1570. – Dubrovnik, 1610.) i govornika Šimu[na] Ohmučevića (Slano, 1562. – Dubrovnik, 1608.).

Slika s Ohmučevićevim rodoslovljem čuva se u Galeriji slika Jugoslavenske akademije [sada HAZU]. U novom katalogu (1950.) označena je ta slika kao djelo mletačkog slikara iz XV. vijeka. O toj su slici pisali bivši direktori [ravnatelji] te Galerije J. Brundšmid, A. Šnajder i Ć. Truhelka. Poznati povjesničar likovne umjetnosti B. Berenson ističe da je autor te slike ‘Krist i donator’ Negroponte, Nizozemac Marle kaže da je ta slika nastala pod utjecajem Gentila de Fabrijana, a prof. Gronau kaže da je nastala u Milanu. Prema predaji lik donatora koji kleči predstavlja pretposljednjega kralja bosanskoga Stjepana Tomaša (1444.-1461.). To Grboslovlje obitelji Ohmučević nalazi se na poleđini te slike. Pisano je na koži.

Na kraju valja reći da su se članovi obitelji Ohmučević istakli i u našem pomorskom životu. To se vidjelo i na Izložbi dubrovačkog pomorstva kroz vjekove koja je u mjesecu veljači 1941. bila priređena u palači Sponzi. Na toj izložbi bili su portreti kapetana Gjiva Pugliesi-Ohmučevića (umro 1849.) [kat. br. 89], zatim admirala Antuna Ivelje-Ohmučević-Grgurića, rodom iz Slanoga, koji je umro 1776. u službi Mletačke Republike [kat. br. 166] i napokon minijatura kapetana Antuna Pugliesi-Ohmučevića, također rodom iz Slanoga [kat. br. 192].“ (I. E. [Ivan Esih], Falsifikat u interesu nauke, Večernji vjesnik, god. I, br. 92, /2, IX. 1957./, Zagreb, 1957, str. 8-9). O Ohmučevićima u novijim radovima vidi: Vinko Ivančević, Ivan Ivelja Ohmučević, Dubrovački kapetan, izaslanik i konzul 18. st., Mogućnosti, god. XIX, br. 7, Split, 1972, str. 803-811; Antun Golušić, Rodovi Slanskog primorja, Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, Posebna izdanja, knj. 2, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1991, str. 50-59; Stjepan Ćosić – Danko Zelić, Petar Iveljić Grgurić Ohmućević – čovjek s tri prezimena i tri domovine, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. LX, Zagreb – Dubrovnik, 2022, str. 133-170 (https://hrcak.srce.hr/file/417060).

Prijepis: Đivo Bašić

*

P.S. Iako je „Ohmut“ u korijenu prezimena Ohmučević, neki su smatrali (npr. akad. Nenad Vekarić) da bi u prezimenu trebala biti oba meka „ć“ (Ohmućević), ali ipak je na više mjesta (uobičajenije) Ohmučević. Na žalost „plave krvi“, u korijenu plemstva i raznih grboslovno-rodoslovnih nastojanja leži crvena krv i time besmislenost dokazivana (ne)prolaznog častohleplja ionako smrtnih osoba. U smiraju groblja i grobova leže kosti koje nad zemljom oplakuju zrake sunca kao i kapi kiše, te nema tih novaca kojim se može kupiti (upravo to) vrijeme… i tišina.