/  KOLUMNE   /  CRTICE IZ POVIJESTI GRADA   /  Opis proslave feste Sv. Vlaha 1899. [1900.] godine švedskog slavista Alfreda Jensena

Opis proslave feste Sv. Vlaha 1899. [1900.] godine švedskog slavista Alfreda Jensena

„Mnoge i glasovite skandinavske ličnosti, pjesnici i učenjaci posjetili su Dubrovnik, među njima i neki švedski prinčevi, te glasoviti norveški pisac Knut Hamsun koji se nije mogao rastati od Dubrovnika. Najviše i najdulje je u Dubrovniku boravio poznati prijatelj Hrvata švedski slavist dr. Alfred Jensen koji je od 1893. godine posjetio nekoliko puta Dubrovnik u svrhu proučavanja dubrovačkih pjesnika. Još iste [1893.] godine izdao je u Göteborgu spis ‘Ragusa en sydslavisk litaraturstudie’, a zatim su slijedili prijevodi i originalne pjesme iz dubrovačkog života i pjesništva. Najviše se međutim istako napisavši [p]oveliko djelo ‘Gundulić un sein Osman’ (Göteborg, 1900.) u svrhu kojeg je cijelu jednu godinu proživio u Dubrovniku proučavajući Gundulića. Jensen je bio i na proslavi Sv. Vlaha 1899. [1900.] godine, te je o toj proslavi napisao i lijepi članak. Bilo je to za njega nešto sasvim novo, a proslava je bila provedena u tradicionalnom duhu nekadašnje Republike sv. Vlaha, te je Jensenov članak potaknuo mnogobrojne skandinavske turiste da su posjetili proslavu sv. Vlaha“. (Dr. B. [Franjo Bučar], Skandinavci i Dubrovnik, Prigodom proslave Sv. Vlaha, Obzor, god. LXXXI, br. 28, /3. II. 1941./, Zagreb, 1941, str. 2).

„Dr. Alfred Jensen je više puta posjetio Dalmaciju, a osobito Dubrovnik, gdje je jedanput proboravio preko godinu dana zanimajući se kao švedski slavist za staru dubrovačku literaturu [književnost]. Poslije svestranog proučavanja Gundulića i njegovog doba izdao je 1903. godine u Göteborgu prekrasnu knjigu ‘Gundulić und sein Osman’. Tu je prikazao Gundulićevu epopeju kao do tada nijedan hrvatski ili srpski slavist. Jensen se više puta javio feljtonistički u švedskim novinama o Dalmaciji i o Dubrovniku koji mu je ostao u najugodnijoj uspomeni stanujući na Pločama nasuprot Lokruma koji je svaki dan rado gledao. Jensen je bio 1900. godine u Dubrovniku i na dan Sv. Vlaha, te je tadašnju proslavu opisao u jednim od prvih švedskih novina pod naslovom ‘Helige Vlaho’ [Göteborgs Handels och Sjöfartstidning, 1900, 7. III, or. 55].

Jensen je bio tada u Dubrovniku sa svojom ženom Karin, također spisateljicom, a njegov feljton glasi u slobodnom prijevodu [Franja Bučara] kako slijedi: ‘S jednog prozora na trgu vidjeli smo prizor koji se ne može zaboraviti. Na Stradunu bilo je sve puno svijeta, a na svim prozorima znatiželjni gledaoci. Na stupu Orlanda vije se bijela zastava sa slikom svetog Vlaha u sredini. Vijećnica je sva okićena barjacima, a glazba svira. Kod samostana Franjevaca skuplja se svečana i šarena povorka koju je činila hijerarhija, vojska, orijent. Slavi se Sv. Vlaho, patron Dubrovnika, a u njegovoj slavi i uspomeni preduga 1000-godišnja sloboda male države koja je povijest od kulturne i književne važnosti za dubrovačku omladinu i potomstvo. Cijela okolica koja je nekoć pripadala Dubrovačkoj Republici slavi Sv. Blaža [Vlaha]. Sv. Vlaho potječe iz Azije da ga povjesničari ne bi mogli kontrolirati, a slavi se na isti dan kao i njegov rival u Kotoru Sv. Tripun.

Na svim crkvama počinje se zvoniti, a ona dva crnca [zelenca] na kampanuli [zvoniku] udaraju također o svoje zvono. Golubovi lete, zastave [barjaci] se viju i zavijaju, a povorka krene. Prva ide austrijska policija s pikelhaubama [šiljastim austrijskim kacigama], za njom vojna glazba i jedno hrvatsko društvo, [na]dalje svećenstvo u svečanim haljinama, mnogobrojan narod u prekrasnim narodnim nošnjama s lijepim izvezenim prslucima – ječermima, te oružjem u pojasima, dokoljenicama i fesovima, što se sve očuvalo na taj dan kroz stoljeća.

Mnogobrojne moći Sv. Vlaha se nose. Kada sam rekao jednom Dubrovčaninu da bi Sv. Vlaho morao imati i više uda no obično, odgovorio mi je naivno: ‘A tko bi to znao?!’ Disjecta membra [raspršeni udovi] pozlaćeni petrefacti [rukamine i nogamine] nosili su se pred sjajnim baldahinom. Ljudi su ljubili relikvije s različitim željama i zavjetima i s mnogo [protestantski gledajući] praznovjerja [zapravo vjerskog poštovanja]. Najinteresantnije su bile narodne nošnje okolice Dubrovnika koje vežu tu katoličku slavu na nekadašnju rimsku koloniju koju je naslijedila talijanska [donekle italskim utjecajem oblikovana] kultura, a nadopunila slavenska seoba naroda, te se tako seoska kultura pomiješala s mletačkim sjajem [korupcije] i orijentalnim bogatstvom. Ta osobina se vidi više kod žena koje ne sudjeluju u procesiji već stoje u mnogobrojnim redovima po hodnicima. To je prava etnografska izložba narodne psihologije jer u svakom selu [okolice] Dubrovnika imadu žene posebnu i karakterističnu nošnju. Nošnje iz blizine Hercegovine podsjećaju na bugarske nošnje, Konavle podsjećaju na Švedsku, a nošnje iz Župe [dubrovačke] podsjećaju sa svojim šarenilom na orijent. Rasni tipovi su također vrlo različni. Oni od Župe [dubrovačke] sliče germanskom tipu, Dubrovčanke na Talijanke, Crnogorke na Grkinje, dočim hercegovački tipovi imadu najviše slavenski karakter i strah pred strancem što neki drže da je ostalo još iz francuskog doba. Iako je Dubrovnik bio vrlo konzervativan, ipak nije mogao spriječiti utjecaj tuđih rasa, te se na taj način tamo razvila vrlo lijepa slavensko-romanska rasa. [Ovo se ne odnosi na „rasu“ kao bitnu odrednicu boje kože.]

Povorka se završila u crkvi Sv. Vlaha, a iza toga se razišla. Popodne se opet narod sastao ne trgu kod tombole [tombule], plesa i zabave karnevala koji upravo počinje. Pravo je čudo da se ova procesija jednako održala kroz stoljeća što je zapravo prava religiozna [prije]proljetna pučka svečanost.

Nekoć se darovalo rektora [kneza] u njegovoj palači vinom, uljem, kruhom i voćem, a dubrovački vojnici i mornari predstavljali su rat da se pokaže bojna snaga [Dubrovačke] Republike. Narod je pjevao, plesao, te se zabavljao. I sada se brine Austrija da se narod pozabavi uz glazbu i maškaradu [maškaratu]. Gradonačelniku Dubrovnika čestita austrijska vlada po svom zastupniku koji joj prisustvuje. Pred rektorovom palačom [Kneževim dvorom] defilirala su razna gradska i seoska društva sa svojim zastavama [barjacima], a načelnik ih je pozdravljao s prozora, što je danas puku formalitet. Kako je to inače bilo kada je predsjednik [knez] Republike Sv. Vlaha primao na taj dan razne deputacije [izaslanstva]! Vlast mu nije doduše bila velika jer je vladao samo mjesec dana, ali je ipak bio slavljen i slavan, a kada bi umro bio bi pokopan kao veliki čovjek dubrovačke aristokracije. Aristokratska mladež ga je nosila na groblje, zlatne ostruge darovane od ugarskog kralja koje nije nikada nosio stavile bi mu se na lijes, a bio je slavljen i latinskim versima [stihovima] kao čuvar dubrovačke slobode.

Činilo mi se da je u toj časti bilo nešto neobično, kada su svi barjaktari zastavama [barjacima] svojim pozdravljali ‘hrvatskog’ g. gradonačelnika (Dr. Melka Čingriju) kojega je međutim imenovao austrijski car. Možda se načelnik sjetio vremena kada je predsjednik [knez] Republike bio na isti taj način počašćen, ako i nije primao plaću. Međutim je tadašnji rektor [knez] imao svoju nadmoć [pravo odlučivanja prvenstva] u trgovini soli, ribe i brašna. Predsjednik [knez] Republike je npr. mogao slobodno loviti ribu na Rijeci dubrovačkoj (Ombli).

U starim knjigama stoji da su seljaci morali ostaviti puške pred vratima Dubrovnika na dan Sv. Vlaha, a prije toga su pozdravili Sv. Vlaha strijeljanjem [pucanjem] iz pušaka, što se opetuje još i danas. Dok su puške ostavili pred vratima, noževe su smjeli nositi u grad u svojim lijepim pojasima. Kad bi se pak vraćali, našli bi uvijek sve svoje puške na svojim mjestima. Pred statuom Sv. Vlaha [o]dali su počast zastavama [barjacima] izvijanjem koje se i kasnije nastavlja u povorci, te čini lijepu sliku. Jake seoske ruke izvijaju velikim zastavama [barjacima] kao lakim palicama. (Jednako se izvijaju zastave i po Njemačkoj i Švicarskoj).

U staro doba slavio se Sv. Vlaho tijekom tri dan za koje vrijeme su svi sudski poslovi prestali raditi. U crkvi je također proslava trajala tri dana, a tko bi utekao u crkvu te dane, pustili bi ga na miru, te ga je Sv. Vlaho štitio. Svecu su promijenili svoj[u] god[inu] ili dan smrti na dne 3. II. da time konkurira Sv. Tripunu u Kotoru koji također slave svog parca na isti dan.

Na završetku proslave spuštene su standarde po gradu, a kod Fort Imperijala daje se mužarima posljednja počast i pozdrav Sv. Vlahu. Opet su zazvonila sva zvona, zastava [barjaka] pomalo nestaje, a narod se razilazi, te se povukao sa Straduna. Pojavljuju se uto maske što je znak da će navečer biti u Bondinu kazalištu ples i reduta [krabuljni ples] ‘veljun’ gdje će se probdjeti ([tal.] vegliare) veselo cijelu noć. Otpočelo je veselo proljeće, a karneval Sv. Vlaha potrajao bi čitav tjedan dana.“ (Dr. [Franjo] Bučar, Švedski slavist dr. Alfred Jensen, Proslava Sv. Vlaha prije 40 godina, Dr. Alfred Jensen i Sveti Vlaho, Obzor, god. LXXVIII, br. 21, /27. I. 1938./, Zagreb, 1938, str. 1).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

P.S. U kolovozu 1899. Jensen se sa svojom obitelji (te godine rođena mu je kći) preselio iz Beča u Dubrovnik. Nakon završetka istraživanja u Dubrovniku, Jensen se vratio u Švedsku u srpnju 1900. godine. Zbirka fotografija s putovanja, uključujući sjećanja iz Dubrovnika, objavljena je 1901. godine, a u ‘Ord och Bild’ iste godine predstavljena je “Ragusa [Dubrovnik], putopisna studija”. (Vidi: Angel Nakoff, Alfred Jensen, Slovo /Journal of Slavic Languages and Literatures/, No. 53, Uppsala, 2012, str. 90-92).

[Dva izvještaja Alfreda Jensena], Nada, god. VIII, br. 9, (1. V. 1902.), Sarajevo, 1902, str. 127-128.

 

Neki objavljeni radovi Alfreda Jensena postoje na linkovima:

http://www.runeberg.org/authors/jensealf.html

http://www.runeberg.org/ordochbild/1901/0191.html

 

Leave a comment

Add your comment here