Prijedlog Vinka Foretića (1901.-1986.) o uređenju trga [Poljane Marina Držića] ispred katedrale u Dubrovniku 1937. godine

„Dalmatinski gradovi od Raba do Budve čine lijepi niz bisera na razvedenoj i raznolikoj obali našega Jadrana. Svi oni, uzevši svakog od njih kao cjelinu i pojedine njihove dijelove, pružaju u vezi s pejsažem divne poglede. Gradovi su to u svom starijem opsegu unutar gradskih zidina starinskog izgleda, ali taj starinski izgled ipak nije sav iz jednog vremena. On je rezultat građevnog razvoja od nekoliko vjekova. Tijekom prošlosti javljali su se tu razni građevni problemi, a javljaju se i danas [1937.]. Znalo se i u starije vrijeme pri njihovu rješavanju griješiti; mnogo toga se i slučajno, kao nabacujući, gradilo; ipak, možemo slobodno reći, ti problemi su prema prilikama tadašnjeg vremena uglavnom sretno rješavani, pa i mnogi građevni objekti, često i slučajno nabacani, slili su se u jednu skladnu cjelinu. Zgrade raznih vremena i stilova tako lijepo stoje jedna uz drugu čineći skladni oveći arhitektonski kompleks. Novo vrijeme nameće i nove probleme, pa treba katkada i unutar tih starih gradova ponešto nova zidati, restaurirati, podizati spomenike, te uzimati u obzir prometne, higijenske i socijalne momente. Ispravni konzervator nije više tako konzervativan, kao što mnogi laici misle. On vodi računa i o zahtjevima modernog vremena, ali nastoji i hoće izmiriti staro s novim. Ipak pri svemu tome treba biti vrlo oprezan. Treba mijenjati i preuređivati ono što je potreba, a da se bitno ne povrijedi starina. Danas pak u našim dalmatinskim gradovima mnogo se u tome griješi, te hirovi pojedinih lokalnih faktora proglase modernom potrebom života ono što uopće nije nikakva potreba. Druga velika pogreška jest katkada pretjerana težnja obnoviti starinu, kao što je nekoć bila, rušeći zgrade kasnijih vremena, i to tako tobože nastoje purificirati ili očistiti stari ambijent od kasnijih natruha. Ne vodi se pri tome dovoljno računa baš o građevnom razvoju koji je vjekovima stvorio sliku jednog gradskog trga ili uopće bilo kojeg dijela grada. Potreba je doduše nekada ukloniti koju noviju ili najnoviju neukusnu, nepotrebnu i nelogičnu natruhu, ali zgrade i dijelove zgrada ili umjetničke ukrase na njima i u njima, koji su posve srasli sa starijima od sebe i stekli tako reći već domovno pravo, treba zadržati. Velika i na široko utemeljena čišćenja obično ne uspijevaju i promašuju svoj cilj. Treća velika pogreška jest što neki ljudi, često i sami stručnjaci, promatraju zgradu samu za sebe, pa im izgleda malena i neugledna, te predlažu stoga njezino rušenje.

Naši dalmatinski gradovi, osobito veći, posljednjih se desetljeća mnogo razvijaju izvan današnjih ili negda postojećih gradskih zidina. I to razvijanje je važan urbanistički i umjetnički problem u kojemu se postizava i lijepih stvari, ali se također mnogo griješi. Naravno, tu je dopuštena veća sloboda građevne djelatnosti, ali, jer su ti predjeli ipak u blizini starinskog grada te posuti pojedinim starim povijesnim i umjetničkim spomenicima, a jer se napokon i od novijih gradnja mora zahtijevati ljepota, ne smije se ni tu dopustiti neograničena sloboda, već i tu treba voditi računa o razlozima estetike u vezi s ambijentom i pejsažem, te pogotovo uvažavati moderne higijenske i socijalne zahtjeve.

U Dubrovniku se u novije vrijeme izvan gradskih zidina mnogo gradi, nadograđuje i pregrađuje, a osim udovoljavanja praktičnih potreba nastoji se, iako bez velike sreće, i oko uljepšavanja. Unutar gradskih zidina i do njih samih u posljednje vrijeme zavladala je upravo kao neka žurba za restauriranjem, purificiranjem i obnavljanjem starine kakva je nekoć bila, a neki objekti se pregrađuju i popravljaju u vezi s praktičnim potrebama. U tom nastojanju se negdje uspjelo, ali u nekoliko slučajeva te rekonstrukcije i restauracije nisu sretno izvedene ili su ostale samo polovičaste.

Pozabavit ćemo se problemom uređenja trga pred katedralom sv. Marije, poznatom dubrovačkom „Gospom“. (To je posebni trg, iako ga službeno pri numeraciji kuća smatraju dijelom Place kralja Tomislava.) Tu je odavna već bila mnogim pozvanima i samozvanim stručnjacima trn u oku malena kuća pok. kapetana Romana koju je on ostavio dubrovačkoj općini s time da je ona može i porušiti. To ‘može’ mnogi su počeli tumačiti kao ‘mora’ i htjeli su uvažiti tu tobožnju posljednju volju pokojnog kapetana. Kao da netko ima pravo oporučno naređivati u formi zahtjeva promjene u arhitektonskom izgledu gradova! Da budemo kratki, kazat ćemo da su nastojanja tih ljudi uspjela i kuća je nedavno porušena. Stvar je gotova, ali dopušteno nek’ nam bude kritizirati izvršeno djelo i predložiti rješenje problema koji se stvorio rušenjem, a kojemu se rušitelji nisu nadali.

Da bismo bolje shvatili samu stvar treba opisati i prikazati cijeli ovaj trg [Poljanu Marina Držića]. Ne poričemo da bi trg mogao biti ljepši da se u prošlosti više pazilo na njega kao na cjelinu. Ipak i ovakav kakav je, on je impozantan, skladan i ima svoju ljepotu, te čovjek, nalazeći se na njemu sve do nedavna i gledajući na sve četiri strane, mogao je estetski uživati. On je i u sklopu one divne šetnje koju počinjemo ulazom u grad s vrata od Pila, idemo zatim Stradunom, okrećemo Placom kralja Tomislava, te dolazimo i do njega. Glavna i najmonumentalnija zgrada jest sa zapadne strane – dubrovačka katedrala u baroknom stilu.

Na njezinu mjestu nalazila se nekoć divna i velika romanska [romanička] katedrala [iz]građena od 12.–14. vijeka. Za njezin izgled znamo iz jedne stare slike i starih opisa. Uništena je bila u doba velikog dubrovačkog potresa 1667. godine i na njezinu mjestu izgrađena je nova početkom 18. stoljeća. Kolikogod se divimo ljepoti sadašnje, toliko žalimo za starom romanskom [romaničkom], te nam je žao što i poslije potresa nije obnovljena u istom stilu, ali što ćemo. Potres od 1667. godine dao nam je baroknu katedralu, požar romanske [romaničke] crkve sv. Vlaha početkom 18. vijeka dao nam je baroknog sv. Vlaha, a povoljna okolnost dolaska Isusovaca dala nam je baroknu isusovačku crkvu. Dok ostali dalmatinski gradovi, preživjevši glavni dio svog građevnog razvoja do kraja 16. vijeka i zapavši kasnije u dekadencu, oskudijevaju baroknim monumentalnim građevinama, Dubrovnik radi tih spomenutih nepovoljnih i povoljnih uzroka ima tri monumentalne barokne crkve. Ostali dio zapadnog dijela otvoreni je trg. S lijeve strane katedrale je ulica, a s desne se otvara široki prostor gdje ovaj trg [Poljana Marina Držića] prelazi u Placu kralja Tomislava kojom dominira poznati dubrovački Knežev dvor sa svojim bogato iskićenim i raščlanjenim pročeljem. Dvor pak svojim pobočnim jednostavnijim dijelom zatvara sjevernu stranu trga [Poljane Marina Držića] pred katedralom. Iako je dvor ovdje kudikamo jednostavniji, ipak s tri različita reda prozora u prizemlju, prvom i drugom katu, ugodno na nas djeluje. Istočna strana ovog trga je najraznoličnija. Najprije idući od sjevera drži se Kneževa dvora skroz jednostavna starinska zgrada gdje su sada [1937.] prostorije Crvenog križa, koja ipak ima svoju interesantnost. Ispod nje naime vode gradska vrata velikog okruglog luka u staru dubrovačku gradsku luku. Do nje odmah u istoj visini slijedi novija kuća Gospodarske štedionice, izgrađena valjda na mjestu neke starije, koja se svojom gradnjom prilagođuje ambijentu. Ove dvije kuće su prislonjene na gradske zidine u luci, koje su samo nešto malo niže od visine kuća i sa trga se ne vide. Dalje od kuće Gospodarske štedionice u daljnjem nizu nalazi se uska ulica kneza Damjana Jude, a desno od ulice velika krasna renesansna palača biskupskog dvora. [Biskupska palača je u najnovije vrijeme obnavljana 30 godina, a mogla je biti obnovljena za 6 mjeseci! Za Gospu, koliko je samo za te novce moglo biti obnovljeno palača u tom dugom razdoblju.] Glavno njezino pročelje nalazi se okrenuto prema spomenutoj uskoj ulici koja ide između same palače i niskih gradskih zidina u luci. One naime ovdje zakreću u južnom pravcu i sad su slobodne, te se također u toj ulici opažaju s njihove strane. Pročelje palače vidi se dakle lijepo iz gradske luke i ostalih nekih dijelova Dubrovnika, jer su zidine, kako rekoh, u luci niske, te ih palača znatno nadvisuje. Na trgu, i to baš nasuprot samoj katedrali, uzdiže se uska pobočna strana palače, iste visine, s lijepim portalom i prozorima. Ova palača je znatno viša nego one dvije gore spomenute kuće na istoj istočnoj strani, te bismo mogli to shvatiti u prvi mah kao neki nesklad, ali na trgu uopće dominiraju isprekidane linije, te je to opća karakteristika trga, a k tome baš ova relativna niskost ovih dviju kuća čini da se i s gradske luke i s predgrađa Ploča pruža divan pogled na viši dio katedrale s kupolom, taj tako omiljeni motiv domaćih i stranih slikara. Dakle i ta nejednaka visina kuća na trgu, punom isprekidanih linija, dobija svoje estetsko značenje, a još više s obzirom na izgled grada s gradske luke i s Ploča. Ovdje i na ovome vidimo od kolike li je važnosti shvaćanje arhitektonske cjeline čitavih gradskih predjela! Palača biskupskog dvora bijaše izgrađena u 16. vijeku od vlasteoske obitelji Sorgo [Sorkočević], dok stari dubrovački Nadbiskupski dvor bijaše na mjestu sadašnjeg sjemeništa. S trga naravno provirujemo i u onu usku ulicu kneza Damjana Jude, te se pogledom sa strane divimo bogato raščlanjenom pročelju palače oživljenom upotrebom rustike. Obično se ljudi dive promatranjem fasada zgrada ‘en face’, a kolike ljepote ima u sebi gledanje na pročelja i sa strane! Rekosmo, vlasteoska ovo nekoć bijaše palača, a pobožna dubrovačka vlastela željela su imati uz svoje palače ili i skromniji dvorac, svoju kapelu za vršenje tihe kućne pobožnosti. Izvan grada svaki takav dvorac ima kapelu odmah u blizini. U gradu tek neke palače imaju kapelu izvana građenu. Tik do ove palače nalazi se dalje desno, ali još uvijek na istočnoj strani trga, malena sada napuštena crkvica sv. Bartula, o kojoj nigdje do sada nisam čitao da je bila kućna kapela palače, ali držim da se mnogo ne varam ako to ustvrdim. U nju je išao također pristup izvana. Prema palači ona je niska, tako reći skok s visine u nizinu. Premda je ovo trg [Poljana Marina Držića] isprekidanih linija, ipak ovdje ova isprekidanost u obliku pravog skoka nije prije rušenja kuće Romano djelovala neugodno, a sada djeluje. Objasnit ćemo to malo niže!

Kapela, inače jednostavnih forma iako u sebi skladna, zanima nas zbog lijepog portala u stilu pleterne ornamentike, prozvane u hrvatskim krajevima starohrvatskom. To je ornamentika iz vremena 9.–11. vijeka, kakva je cvala u još nekim mediteranskim krajevima (najviše u Italiji), a kod nas u čisto hrvatskim krajevima, ali i u dalmatinskim gradovima, tada još čisto romanskim. Ovaj portal je naravno prenesen u ovu crkvicu iz neke starije, po mišljenju nekih, iz najstarije dubrovačke crkve sv. Stjepana. Lijepo se doimlje i u ovoj za njega novoj sredini, a nas opija posebnim čarom blizina baroka, renesanse i u [us]poredbi s njima primitivne pleterne ornamentike 9.–11. vijeka.

Evo nas napokon i do južne strane ovoga trga, na kojoj se nalazila sada već srušena kuća pok. kapetana Romano. Ta južna strana sastoji se od jednog na osebujni način poredanog skupa kuća. Uživimo se najprije u stanje kakvo je bilo prije rušenja spomenute kuće. Tu su četiri visoke kuće izgrađene na nešto uzvišenijem terenu od onoga na kojem je sami trg. Ovdje se naime zemljište grada Dubrovnika prema jugu uspinje. Te četiri visoke kuće po prilici su jednake visine. Pred onom drugom, idući u pravcu od istoka prema zapadu, nalazi se niža kuća pok. kapetana Romano. Onaj karakteristični sistem isprekidanih linija u ovom čudnovatom sklopu kuća dolazi do jedinstvenog i lijepog izražaja, koji, izgleda, svačije oko nije moglo shvatiti. Tu su neki ljudi gledali svaku zgradu samu za sebe i vidjeli u svakoj za sebe nešto jednostavno i beznačajno. [Po]gledajmo te jednostavne kuće u sklopu njihove cjeline, pa ćemo vidjeti koja se arhitektonska ljepota tu skriva. Treća kuća u pravcu istoka prema zapadu turnuta je ponešto unutra između dviju pobočnih (druge i četvrte), koje strše prema vani. Novi dakle motiv isprekidanosti linija koji se ovdje lijepo doimlje. Profil krova te kuće kao središnje kuće je u obliku trokuta, a dviju pobočnih kuća je horizontalan. Četvrta, najzapadnija, kuća je, iako i ona jednostavna, raščlanjena s dva korniža, s četverokutnim prozorima, vlasteoskim grbom, te na dnu potpornim zidom koji učvršćuje kuću, jer se u njezinu donjem dijelu prolazi kroz nju ispod svoda. Tu naime počinje odmah južno od trga [Poljane Marina Držića] u pravcu zapad-istok karakteristična dubrovačka ulica od Pustijerne, puna ovakvih svodnih prolaza [klobučina] u donjem dijelu kuća. Prva i druga kuća, idući s istoka, nisu u istoj plohi, već je prva također nešto malo unutra porinuta, a pred drugom nalazi se kuća Romano koja je niža od sviju tih četiriju kuća, ali nalazi se i na nižem terenu. Golu i slabo raščlanjenu površinu druge kuće ona divno i krasno pokriva i tako ugodno nadopunjuje taj kompleks kuća. Kuća je na dva kata. Na prvom katu su dva jednostavna, ali lijepa renesansna prozora. Desno od nje vodi stubište u ulicu od Pustijerne u pravcu prema trećoj visokoj kući. S lijeve strane kuće Romano lijepi je intiman zakutak u ovoj monumentalnoj sredini. Tu se nalazi posebni sustav stuba [skalina] s dva kraka, od kojih jedan vodi lijevo u ulicu od Pustijerne kroz uski prolaz, a drugi desno u samu kuću Romano. Kuća Romano ne zatvara potpuno, ali lijepo donekle zakriljuje malenu crkvicu sv. Bartula, te se ona u tom inače monumentalnom ambijentu velikih zgrada, iako se vidi, ne nameće mnogo našem oku i nekako je kao uvučena u se. Diskretno i dražesno nam se tek javlja, a ne otvara se našem širokom pogledu. Taj zakutak je kao neki mili i pobožni separe pokraj prostranog jednog prostora. Eto dakle kuća Romano sama po sebi jednostavna i malena (iako ne tako neugledna, kako neki misle, jer ima i arhitektonskih ukrasa) vrši arhitektonsko-umjetničku funkciju, a i tehničku, kako ćemo se još više uvjeriti. Taj kompleks baš s ovom kućom Romano odgovara potpuno onim lijepo načičkanim skupovima kuća mnogih sredovječnih gradova. Osim živahnosti isprekidanih linija prve i druge dimenzije pridonosi ona u znatnoj mjeri ovdje tako karakterističnoj raščlanjenosti linija u pravcu treće dimenzije. Pa ipak ova isprekidanost linija se slijeva uza sve to u jednu lijepu sliku. Pogledajmo [u]okolo po Dubrovniku, te ćemo ovakvih sličnih arhitektonskih cjelina vidjeti dosta. [Po]gledajmo same gradske zidine; [po]gledajmo s gradske kule isprekidanost linija sklopa dominikanskog samostana, crkve i zvonika u vezi s gradskim zidinama; idimo putem među vratima od Ploča, pa ćemo vidjeti kako i najjednostavnija kuća krvnika u doba republike stvara, opet u isprekidanim linijama, jednu cjelinu koja i te kako harmonizira. Zapravo čitav Dubrovnik, izgrađen dijelom na strmenitom terenu, jest takav. Eto i najmodernija skroz i [na]skroz jednostavna arhitektura ne voli baš uvijek potpuno gole površine, te često puta, izbjegavajući svaki ukras, ipak stvara živahnost i raščlanjenost harmonijom isprekidanih linija.

To što mnogima ne smeta kod maloprije spomenutih i mnogih drugih arhitektonskih cjelina Dubrovnika, pa i moderne arhitekture, smetalo ih je kod južne strane lijepog dubrovačkog trga [Poljane Marina Držića] pred katedralom. Uzeše na nišan kuću Romano i srušiše je. Gornji opis je sada samo vizija nedavne prošlosti. Mnogo je ljepše shvatila ljepotu tog kompleksa od mnogih samozvanih stručnjaka ona skromna i siromašna ženica iz puka koja je sa žaljenjem, gledajući rušenje te kuće, rekla: ‘Da imam pedeset tisuća dinara, kupila bih tu kuću i spasila bih je.’ Rušenjem kuće Romano nastala je tu zjapeća praznina. Otvorila se jedna gola površina nižeg dijela kuće za njom s prekoputnim zidom, bez ikakve ljepote i raščlanjenosti.

Kuća Romano nije tu doduše bila od pamtivijeka i vidi se da je ona sigurno kasnije tu pridodana kompleksu onih četiriju uzvišenijih kuća. Nameće se i pitanje kad je izgrađena. Proučavanje arhiva možda bi nam dalo točne podatke, ali smatramo kao vjerojatno ako kažemo da je ona tu iz vremena poslije velikog potresa 1667. godine. Budući da je ona dakle kasnije nadodana i da je iz relativno novijeg vremena, mislili su neki: ‘Treba je rušiti i izvršiti purifikaciju, te obnoviti starinu kakva je bila’. Pozivamo se na riječi uvoda ovog članka i kažemo da se ovdje provela jedna neumjesna purifikacija. Iako smo istakli vjerojatnost samog postanka, ipak točno o tome ne znamo i nije nam sigurno jasno kako je to sve izgledalo prije njezine izgradnje, a iskustvo je često puta pokazalo da te obnove starina uistinu ne obnoviše baš onako kao što je nekoć bilo. Dalje pretpostavivši da je i bilo onako sve kao što danas poslije rušenja izgleda, gradnja te kuće je uistinu ispunila jednu prazninu, pridonijela ljepoti ambijenta, a čitav sklop kuća skupa s Romanovom predstavljao je rezultat građevnog razvoja jednog dijela Dubrovnika. Taj rezultat treba čuvati, a ne vršiti neukusne purifikacije. Sjetimo se samo tragedije zagrebačke katedrale radi purifikatorskih osnova fatalnih za Zagreb arhitekata Schmidta i Hermana Bollea! Vrlo je vjerojatno da je i jedan od razloga gradnje kuće Romano bio baš učvršćenje i davanje potpore olabavljenoj kući iza nje, dakle u duhu funkcionalne arhitekture.

Moramo imati na umu da je ambijent ovog trga [Poljane Marina Držića] uglavnom ambijent renesanse i njoj srodnog baroka, dakle ambijent kićenih stilova. Kuća Romano, iako jednostavna, također je bila u stilu renesanse. I njezine susjede su istog stila, a baš na mjestu gdje je ona bila izgrađena zjapi sada praznina.

Rušenjem te kuće nameću se ponovno estetski i tehnički problemi. Najbolje rješenje svih tih problema jest ponovno izgraditi kuću Romano. Temelji su tu, građevni materijal je očuvan, a kuća nije bila velikih dimenzija, dakle ponovna [iz]gradnja ne bi iziskivala velik trošak. Ispraviti počinjenu pogrešku nikada nije bila sramota!“ (Vinko Foretić, Uredjenje trga pred katedralom u Dubrovniku, Obzor, god. LXXVII, br. 142, (24. VI. 1937.), Zagreb, 1937, str. 1-2).

Prijepis teksta: Đivo Bašić

P.S. Dobro je obratiti pozornost na obližnji prostor „Pred Dvorom“ (ili još donedavno „Prid Dvorom“) i dijelom staru dubrovačku luku (porat).

„Crkva sv. Spasitelja [Spasa] na močvari (de palude) nalazila se pred Dvorom i to najvjerojatnije na mjestu dijela današnje kuće Gučetića. […] Ispod te crkve bila je tamnica koja se spominje 1284. godine u osudi svećenika Barbius Longusa koji je udario koludricu plemkinju Miru. […] U nekom podrumu spomenute kuće bili su zatvori za ženske, sve dok 1518. godine nisu za njih izgrađeni u Dvoru novi. […] Poznati humanist, dubrovački nadbiskup Ludovik Beccadelli 1556. godine zamolio je [dubrovačku] Vladu da odredi činovnike za rušenje stare crkve sv. Spasitelja [Spasa] radi uljepšavanja grada, jer da se već dulje vremena ne upotrebljava za obrede nego služi za skladišta i štale. Za nju kaže da se nalazi na početku Place. […] Prema Matijaševiću stara crkva sv. Vida bila je na položaju gdje je kasnije izgrađena nadbiskupska palača. Stjepan Škurla i Niko Đivanović tvrde da je ta crkva porušena u prvoj polovici XI. stoljeća radi proširenja nadbiskupske palače. S obzirom da je ta palača bila na mjestu negdašnjeg samostana sv. Katarine, današnje Muzičke škole, to se i ta crkvica nekoć tamo nalazila. […] Stara palača dubrovačkog nadbiskupa nalazila se unutar zidina starog grada, i to kod crkve sv. Petra Velikog. […] Prema Matijaševiću stara nadbiskupska palača izgorjela je 1296. godine, te je nadbiskup [od 1342. godine] Ilija Saraka iz temelja izgradio novu nadbiskupsku palaču s južne strane katedrale.“ (Lukša Beritić, Ubikacija nestalih gradjevinskih spomenika u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 10, Split, 1956, str. 61-62, 65, 80).

Još „1502. godine određeno je da se kod pristaništa Ponta poruši neka kućica koja je bila stan sanitetskog čuvara i da se na njenu mjestu izgradi lođa (ili kako je u zaključcima nazivlju ‘Triem’) za mornare da bi se tu mogli noću skloniti od nevremena.“ (Lukša Beritić, Urbanizam dubrovačkih luka, Pomorski zbornik, II, Zagreb, 1962, str. 1385).