Miše Kolin i ostavština Račića za budućnost

 

„Ovih dana [veljače 1962.], kako se očekuje, pred nadležnim francuskim sudom u Parizu početi će rasprava o tome da li novac i depo kod pariškog ‘Credit Lyonnais’ u iznosu od oko 40.000 ‘teških’ francuskih franaka, pripadaju Zadužbini [Zakladi] Pomorsko-trgovačke akademije ‘Ivo Račić’ u Dubrovniku ili udovici dr. Miše Kolina, negdašnjeg oporučnog izvršitelja i administratora bogate ostavštine bivšeg cavtatskog brodovlasnika i multimilijunaša Iva Račića.

Afera s pronevjerenim milijunima dobiva svoj epilog u Parizu. Počela je u Zagrebu prije 44 godine kada je u ožujku 1918. godine poslije smrti jednog od najbogatijih građana ondašnje Kraljevine [kasnije Jugoslavije], pomorskog kapetana i vlasnika flote trgovačkih brodova Iva Račića i godinu dana kasnije njegove kćeri Marije, sina Ede [Edija] i žene Marije.

Prema testamentu Marije Račić koji je sastavila u Trstu 27. kolovoza 1919. godine i kojim je izvršavala volju svoga muža, Dubrovčani su saznali da je Ivo Račić cijelu svoju imovinu od nekoliko desetaka milijuna dinara ostavio gradu Dubrovniku s izričitom odlukom da se osnuje zadužbina [zaklada] Pomorsko-trgovačke akademije koja će nositi njegovo ime i iz čijih bi se prihoda izgradila Viša pomorska škola, dijelile stipendije i potpore učenicima.

‘Općim baštinikom cijele moje imovine’, piše u svom testamentu Marija udova Račić, ‘imenujem Pomorsko trgovačku akademiju koja će se ustanoviti u Dubrovniku i nosit će ime moga muža Iva Račića, na njegovu uspomenu. Akademiju će moći pohađati i ženske… Akademija bi se uglavnom izdržavala od dobiti kapitala uloženog u moru. Kad bi bilo korisno po moju ustanovu, prodat će se karati (dionice) isto tako i kuće i zemljište u Trstu i drugovdje… Moj će oporučni izvršitelj stupiti u posjed cijele moje imovine i vladati će njome… Ako dohoci budu dotjecali, određujem da se ustanovi četiri do dvanaest stipendija za siromašne đake iz Plata ‘Župa Dubrovačka’ i iz Cavtata koje će pohoditi školu moga muža… Imenujem oporučnim izvršiteljem i administratorom moje imovine dr. Mišu Kolina koji će ujedno biti i prvi kurator moje ustanove…’.

Oporuka Iva Račića, sina jednog župskog seljaka iz Plata kod Cavtata, običnog mornara, pa pomorskog kapetana, prvo zakupnika malog jedrenjaka, pa osnivača parobrodarskog društva ‘Slobodna plovidba’ koje je pred Prvi svjetski rat raspolagalo flotom od deset velikih prekooceanskih brodova sa 66.166 BRT, nije izvršena do oslobođenja. Dr. Miše Kolin otezao je čak s osnivanjem zadužbine [zaklade] do pred sam početak [II. svjetskog] rata. Raspolagao je ostavštinom kao svojim vlasništvom i cijelo vrijeme ni jedan kamen nije postavljen u zgradu škole, ni jedan dinar nije dodijeljen stipendistima. Vrijednosti i novac deponirao je pretežno u strane banke. Odmah poslije [II. svjetskog] rata, Kolin je zbog pronevjera i malverzacija oko ostavštine Iva Račića odgovarao pred sudom, osuđen na nekoliko godina zatvora i na nadoknadu uzurpirane imovine. Ali, neznatan dio imovine ostao je u našoj zemlji. Poslije rata donesen je statut zadužbine [zaklade] prema kojem je osnovan novi upravni odbor koji otada upravlja preostalim vrijednostima ove fondacije [zaklade].

Imovina ove zadužbine [zaklade], prema riječima dr. Zvonimira Stojkovića, člana upravnog odbora, sastoji se od nekretnina u Dubrovniku, Župi Dubrovačkoj (pretežno u Platu, rodnom mjestu Račića) i nešto u Cavtatu. Osim toga, kod ‘Scotland Bank’ u Engleskoj nalazio se jedan ulog [polog] u vrijednosti od 33.000 funti sterlinga koji je realiziran poslije oslobođenja.

Povodom proslave 100-godišnjice osnivanja Pomorske akademije u Dubrovniku 1952. godine počela je izgradnja Pomorske škole na Lapadu. Dio sredstava za školu dobiven je prodajom zemljišta u Dubrovniku. Na taj način iskorišteno je oko 30 milijuna dinara zadužbine. Razliku od 100 milijuna, koliko je utrošeno za izgradnju škole, snosila je zajednica. Od vrlo ograničenih sredstava stipendira se jedan učenik.

Osim ove imovine postoji potraživanje prema dr. Mišu Kolinu odnosno prema njegovoj ostavštini (umro je u Parizu prije tri godine). To se potraživanje odnosi na akcije [dionice] bivšeg parobrodarskog društva ‘Jugoslavenski Lloyd’ koje je Kolin prodao, a novac nije uložio u imovinu zadužbine [zaklade]. Zbog toga je naknadno pred Sreskim sudom u Dubrovniku vođen krivični [kazneni] postupak. Kolin je priznao tu transakciju. Presudom Sreskog suda od 25. svibnja 1950. godine Kolin je osuđen da zaostavštini [zakladi] Pomorsko-trgovačke akademije plati naknadu od 452.414 funti sterlinga. Na temelju toga upravni odbor tražio je od Kolina da mu isplati to potraživanje. Međutim, tu je presudu drugostupanjski Okružni sud u Splitu preinačio 20. listopada 1950. godine, na 207.906 funti sterlinga s 4 posto kamate od 1. travnja 1950. do isplate.

Zadužbina [zaklada] je na temelju ove presude, a preko francuskog advokata kojeg je angažirala Jugoslavenska ambasada u Parizu, povela izvršni [ovršni] postupak protiv Miša Kolina. Advokat je bio zaplijenio novac i vrijednosne papire u iznosu od oko 40.000 ‘teških’ franaka, položene u ‘Credit Lyonnais’ u Parizu. Ovom izvršnom [ovršnom] postupku poslije smrti Miša Kolina usprotivila se njegova udovica Ana, te je upravni odbor zadužbine bio upućen od izvršnog [ovršnog] suda da povede redovnu parnicu. Ta parnica kojom se treba riješiti čije je vlasništvo odnosni novac i depo kod ‘Credit Lyonnais’ zakazana je za početak veljače [1962. godine].

Na kraju, ovaj predmet razmatran je ovih dana [1962.] na jednom međunarodnom sastanku na kojem je sudjelovao i predsjednik Saveznog javnog pravobranilaštva.“ (V. Muhoberac, Spor pred pariskim sudom zaostavštine Iva Račića, Kome pripadaju milioni u depou pariskog “Credit Lyonnais“, Hoće li Zadužbina pomorsko-trgovačke akademije „Ivo Račić“ u Dubrovniku dobiti svoj novac i vrednosne papire otkrivene u jednoj francuskoj banci?, Borba, god. XXVII, br. 32, /3. II. 1962./, Beograd, 1962, str. 6).

 

„Odbornici Kulturno-prosvjetnog vijeća Općinske skupštine [Dubrovnika] bili su u pravu kada su u rujnu prošle [1963.] godine raspravljajući o upravljanju i poslovanju zadužbine [zaklade] Pomorsko-trgovačke akademije „Ivo Račić“ u Dubrovniku zahtijevali da se pregleda financijsko i materijalno poslovanje ove ustanove. Izvještaj je završen i uskoro će se naći na odborničkim klupama. Ovih dana upravni odbor Zadužbine [Zaklade] saslušao je nalaz revizora i poslije 17 godina rada prvi put od ‘trećih osoba’ saznao nešto više o vlastitoj aktivnosti (i neaktivnosti).

Bogati cavtatski brodovlasnik Ivo Račić i njegova obitelj bili su žrtve poznate ‘španjolice’ koja je harala poslije Prvog svjetskog rata. Pred smrt zaželio je da se dio njegove imovine upotrijebi u humane svrhe – da se u Dubrovniku podigne Pomorsko-trgovačka akademija i da se školuju pomorci. Ovu želju provela je njegova supruga, pa je njenom [o]porukom od 27. kolovoza 1919. godine osnovana posebna zadužbina [zaklada] naziva Pomorsko-trgovačka akademija ‘Ivo Račić’.

Zadužbinom [zakladom] je upravljao dubrovački advokat dr. Miše Kolin, ali na način koji je od skromnog advokata stvorio milijunaša i akcionara [dioničara] u ondašnjim društvima. Prije Drugog svjetskog rata vrijednosne papire i gotovinu na vrijeme je deponirao u razne svjetske banke. Zbog zloupotreba, pronevjera i pljačke imovine ove zadužbine [zaklade] odgovarao je poslije [II. svjetskog] rata pred sudom, ali – u temelje škole nije položen nijedan kamen.

Pred sudom je otkrio manji dio depozita da bi očuvao mnogo veći. Tako se saznalo za sredstva zadužbine [zaklade] u jednoj britanskoj banci i ona su realizirana. Šiframa za otvaranje depozita u ostalim bankama raspolagao je samo Kolin. Banke i sada, poslije njegove smrti, čuvaju tajnu. Prije odlaska u Pariz otkrio je još jedan sef u Francuskoj i sada [1964.] se radi na njegovoj realizaciji.

U zemlji su ostale nekretnine, zgrade i zemljišta, nešto gotovine, vrijednosnih papira i potraživanja. Ovi ostaci prikupljeni su i povjereni u travnju 1947. godine Upravnom odboru imenovanom od ondašnjeg Ministarstva pomorstva.

Izgleda nevjerojatno, ali je točno utvrđeno da se Upravni odbor vrlo rijetko sastajao, a od svibnja 1955. godine nikako. A za to vrijeme zadužbina [zaklada] je radila s milijunskim iznosima, podizala zgradu Pomorske škole (u nju je samo u prvoj etapi utrošeno oko 114 milijuna dinara), prodavala nekretnine itd., itd. Kolektivno rukovođenje bilo je zamijenjeno vlašću jednog ili dva čovjek, a od pet članova Upravnog odbora iz 1947. ostala su samo dva. Rukovoditelji i izvršitelji pojedinih poslova nikome nisu polagali račun o radu i sredstvima imovine. To je bila praksa u svih 17 godina!

Zgrada škole izgrađena je pretežno sredstvima zajednice, a samo manjim dijelom zadužbine [zaklade]. Jednom jedinom učeniku bilo je na ime stipendije odobreno 100.000 dinara, ali, koliko se moglo utvrditi, isplaćeno je svega 10.000.

Ovakvim upravljanjem bila su otvorena vrata zloupotrebama i špekulacijama. Pravo je čudo kako ih nije bilo više – ili, možda do sada nisu otkriveni.

Najinteresantnije je kako je obavljana prodaja nekretnina. Oglasila bi se, istina, prodaja određenih dionica i zgrada, navedene su površine i cijene, itd. Ali, od brojnih prodaja pronađeno je samo sedam ponuda iz kojih se vidi da je najčešće licitirao samo jedan kupac, a u jednom slučaju po cijeni koja je za jedan dinar veća od ponuđene! Tri kupca dugovala su zadužbini [zakladi] već nekoliko godina preko milijun i po dinara, a uplate su izvršili kada su saznali da se vrši revizija.

Zemljište zadužbine [zaklade] nalazi se uglavnom na predjelu iznad Ploča i Svetog Jakova [u Dubrovniku]. Taj dio je veoma pogodan za stambenu izgradnju. Neki kupci nisu ni mislili da na tom području grade svoje kuće. Oni su jednostavno preprodavali parcelu i postigli višestruku zaradu. Npr. kvadratni metar platili bi zadužbini [zakladi] po 300 dinara, a prodali bi ga po 900. Jedan je samo na jednoj parceli zaradio 330, a drugi 180 tisuća dinara.

Napravljen je i niz drugih prekršaja [kaznenih djela]. Spomenimo samo da je umrli knjigovođa ‘potpisivao’ priznanice na primljeni novac i poslije smrti.

Prije nekoliko godina u Francuskoj je otkriven još jedan Kolinov depozit, također vlasništvo zadužbine [zaklade]. Dr. Zvonimir Stojković koji vodi administrativne, pravne i financijske poslove ove zadužbine [zaklade] o tome je izjavio:

‘Što se tiče potraživanja o kojima je prije par godina presudio Okružni sud u Splitu, a odnose se na pronevjeru koju je svojevremeno izvršio dr. Miše Kolin, on je pravomoćnom presudom spomenutog suda osuđen da zadužbini u ime naknade štete plati iznos od 207.960 engleskih funti (oko 700 milijuna dinara) uz četiri posto kamate od 1. travnja 1950. godine do isplate.’

Na temelju ove isplate Ured za zaštitu jugoslavenske imovine u inozemstvu zatražio je sudsko izvršenje, pa su bili zaplijenjeni vrijednosni papiri Kolina koji su se nalazili u sefu kod Credit Lyonnais u Francuskoj. Udovica Kolina, poslije smrti supruga, zatražila je kao univerzalni nasljednik, da se skine blokada spomenutog sefa i o tome se vodi postupak pred nadležnim sudom u Parizu.

I to je sve. Dubrovčanima više ništa nije poznato o milijunima u francuskoj banci. Upravni odbor o tome ne zna ništa i kaže da treba tražiti objašnjenje od nadležnih!

Epilog treba očekivati ovih dana [1964.]. Ne radi se samo o društvenoj odgovornosti počinitelja ovih prekršaja [kaznenih djela], zloupotrebama i sl. Nužno je srediti cjelokupno poslovanje ove humane institucije koja je više puta poslužila suprotnim ciljevima. Zatraženo je da nadležni organi razmotre svrsishodnost daljnjeg opstanka rukovodećeg organa u današnjem [1964.] sastavu. To je zaista najmanje što treba napraviti.“ (V. Muhoberac, Kako se upravljalo Zadužbinom Ive Račića?, Humana institucija poslužila pojedincima za lično bogaćenje, Upravni odbor zadužbine nije se sastao od 1955. godine! – Izvršioci pojedinih poslova nikome nisu polagali račun o radu i utrošenim sredstvima, Borba, god. XXIX, br. 44, /15. II. 1964./, Beograd, 1964, str. 7).

 

Prepisao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić

*****

P.S. „Korumpirani elementi, koji su u opozicijskim krugovima nerijetko nazivani i ‘čaršijskim’, razvili su uskoro u staroj Jugoslaviji čitav jedan sistem ‘ekonomskog privilegiranja’ koji je dosezao do korupcionističke bezobzirnosti kadgod se radilo o mogućnosti brze, lake i što veće zarade tih ljudi, pomoću vlasti i ponajčešće njezinom zloupotrebom. […] Državni vrijednosni papiri predstavljali su slično područje korupcionaštva. U javnosti se znalo nešto o takvom bezobzirnom štećenju države da bi se obogatili mnogi ljudi oko državnih vrhova. Ratom oštećenima bile su razdane tzv. ‘obveznice ratne štete’. Njih su u prvo vrijeme otkupljivale državne novčane ustanove – iako po niskom kursu (oko 120 din po nominali od 1000 din). Kad je međutim za ministra financija došao Milan Stojadinović (u dvije Pašićeve vlade u razdoblju od 16. prosinca 1922. do 27. srpnja 1924., zatim od 6. studenog 1924. do 8. travnja 1926.), on je izjavio kako država nema sredstava za pokriće takvog otkupa. Kada su zbog toga papiri ratne štete pali gotovo do u bescjenje, onda su ih pokupovali agenti ministra Stojadinovića, pa i sam dvor. Pošto su nagomilali te papire, ministar financija Stojadinović dao je sad novu izjavu – da je država ipak našla sredstva za pokriće obveznica ratne štete. Ta izjava ministra financija izazvala je razumljivo nagli skok kursa tih obveznica (po nekima čak i do 150 %), a nije slučajno da su ih državni novčani zavodi (osobito Poštanska štedionica) počeli kupovati u masama. Tako su spomenuti špekulantski kupci ranijih obezvrijeđenih papira ratne štete preprodali sada državi po visokom kursu te obveznice. Na taj je način – ‘tim operacijama jedna manja grupa špekulanata zaradila oko 600 milijuna dinara’.“ (Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, sv. I, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1961, str. 238-240).