Ivo Račić rodio se u Platu 1845. kao jedan od tri sina i kćeri Nikole Račića iz Župe dubrovačke. Zajedno s bratom Ilijom unajmio je mali brod na jedra, a kasnije su i kupili mali jedrenjak.

Račići su nabavljali, prevozili i preprodavali sol, petrolej i raznu robu u obližnja pogranična područja Hercegovine, tada pod turskom vlašću, odakle su izvozili robu u mjesta priobalja. Ujedno su bili i trgovci i pomorci. Prvi mali jedrenjak zamijenili su većim trabakulom, potom nabavili jedrenjak – škunu „Mariju“, susljedno i proširili posredničku trgovinu.
Ivo Račić zabilježen je kao suvlasnik ili vlasnik (većine udjela – tzv. karata) jedrenjaka: „Zenit“, „Braća Račić“, „Maria S.“, „Cosmo G.“, „Zora“, „Petka“, „Deveron“, „Sava“ i dr. tijekom 1880-ih i 1890-ih godina. Svoju karijeru započeo je kao običan mornar, a kasnije je polagao ispite privatno i postao pomorski kapetan. Zanimljivo je da je razumno uvidio budućnost parnog stroja u pomorstvu. Uz pomoć nekoliko bogatih Dubrovčana nabavio je najprije mali parobrod „Cavtat“ koji je plovio na relaciji Dubrovnik – Cavtat. Kasnije je taj željezni parobrod zamijenio novim istoimenim parobrodom koji je izgrađen u Malom Lošinju 1895. godine. Nakon toga je nabavio parobrod „Ston“, a potom i „Gruž“ također izgrađen u Malom Lošinju 1903. godine. Prvotna putovanja Dubrovnik – Cavtat proširio je na relaciju Gruž – Ston, te time povezao Dubrovnik i okolicu redom vožnje određenim prvim putničko-teretnim parobrodima.
Prvi je u Dalmaciji pokrenuo akciju za osnutak domaćeg parobrodarskog društva duge plovidbe, pa je tako prvi parobrod duge plovidbe bio „Oskar“. Svi njegovi brodovi nosili su narodna imena. Upravo odlučnošću i poduzetnošću Iva Račića ostala dalmatinska mjesta slijedila su primjer Dubrovnika.
U razdoblju početka dubrovačkog parobrodarstva Ivo Račić među glavnim je brodovlasnicima u dubrovačkom parobrodarskom društvu „Unione“, a nakon podjele društva 1907. godine predvodi jednu skupinu. Suvlasnici i Ivo Račić dobili su tri parobroda („Epidauro“, „Orjen“ i „Dan“), a preostala četiri su nastavila plovidbu pod okriljem društva „Unione“. Sjedište svog društva preselio je u Trst, tada glavnu luku Jadrana i najznačajnije trgovačko središte prije I. svjetskog rata. Ipak, preseljenje je donekle oslabilo dotadašnje pomorsko-brodarsko značenje Dubrovnika. Novo društvo pod imenom „Slobodna plovidba Ivo Račić“ predvode Ivo Račić uz pomoć svog zeta Boža Banca. Čak 10 velikih prekooceanskih brodova posjedovala je „Slobodna plovidba Ivo Račić“ uoči I. svjetskog rata: „Iskra“, „Istina“, „Izvor“, „Izrada“, „Izgled“, „Izabran“ i „Marija Račić“, te „Epidauro“, „Orjen“ i „Dan“. U imenima njegovih brodova utkano je njegovo geslo i životno pravilo: „Iskra istine izvire iz rada i ona neka bude izgled izabranome“.
Prvi svjetski rat poremetio je ritam uspjeha, pa su tako parobrode „Izgled“, „Izabran“, „Marija Račić“ i „Dan“ uzaptili Talijani i rabili ih za ratni transport. Potopljeni su „Izgled“, „Izabran“ i „Marija Račić“, teško je oštećen „Dan“, te je rat preživjelo šest parobroda. Italija je nakon I. svjetskog rata vratila parobrod „Dan“, a tri parobroda madžarskih društava iz Rijeke zamijenila su potopljene brodove koji su dobili ista imena.
Još tijekom rata Ivo Račić preselio se iz Trsta u Zagreb u svrhu još jačeg razvitka trgovačke mornarice, ali se početkom posljednje godine rata iznenada razbolio i umro u Zagrebu u ožujku 1918. godine. Božo Banac i njegova žena Marija, kćer Iva Račića, pošli su u Rim nazočiti vjenčanju Račićevog sina Edija s Talijankom. Mnogobrojni članovi obje obitelji skupili su se za svadbu. Dan prije vjenčanja umrli su od španjolske groznice: mladoženja Edi, njegova zaručnica, kap. Ivo Račić i njegova kćer Marija Banac.
Kasnije parobrodarsko društvo „Atlantska plovidba Ivo Račić“ također nosi njegovo ime, a i dan danas slavu dubrovačkog pomorstva pronosi također „Atlantska plovidba“, jedna od najuspješnijih tvrtki moderne Hrvatske.
„Atlantska plovidba Ivo Račić“ fuzionira se (udružuje se) s „Jugoslavensko-amerikanskom plovidbom“ 1929. godine u „Jugoslavenski Lloyd“, najjače parobrodarsko društvo u staroj, prvoj Jugoslaviji.
Oporukom je Marija Račić samo izrazila volju prije godinu dana preminulog joj muža Iva Račića, tako da je veliki dubrovački dobrotvor cijeli svoj imetak ostavio gradu Dubrovniku s izričitom odlukom za osnovati „Zakladu Ivo Račić“ iz čijih su se prihoda kasnije izgradila Pomorska škola, te se i danas dijele stipendije i potpore učenicima. U oporuci stoji: „Općim baštinikom cijele moje imovine imenujem Pomorsku trgovačku akademiju, koja će se ustanoviti u Dubrovniku i nositi ime moga muža Iva Račića na njegovu uspomenu. Akademiju će smjeti pohađati i ženske“ osobe. Nadalje, „Akademija bi se uglavnom uzdržavala od dobiti uloženog kapitala u more. Kad bi bilo korisno po moju ustanovu, prodat će se karati i isto tako i kuće i zemljišta u Trstu i drugdje“, itd. Oporuka Marije Račić iz 1919. nije bila ostvarena ni nakon više od 20 godina, a posjedovala je znatnu predratnu vrijednost i ostavštinu za budućnost. (Rudimir Roter, Ivo Račić – pomorac i dobrotvor, Dubrovačko pomorstvo, /Zbornik/, Dubrovnik, 1952, str. 111-116).
Temelj prvotno Veleučilišta, današnjeg Sveučilišta, zapravo je Pomorska škola i nekadašnja Viša pomorska škola u Dubrovniku koja je podignuta sredstvima Iva i Marije Račić, pa bi tak(v)o trebalo biti i ime Sveučilišta u Dubrovniku.

Nažalost, između ostalih, Enciklopedija Leksikografskog zavoda iz 1969. i Opća i nacionalna enciklopedija iz 2007. godine, pa čak i prvo starije izdanje Pomorske enciklopedije iz 1960. godine uopće ne spominju Iva Račića.

Priredio: Đivo Bašić