27 ožujka, 2023

Nove križaljke

Ana i Ivica za vas su pripremili nove izreke i križaljke na temu Aleksandra Solženjicina – preuzmite ovdje: Aleksandar_Solzenjicin

Infowars Article – pogledajte ljude Amerike ispranog mozga-srećom da svi nisu takvi – pročitajte što je Solženjicin napisao o Zapadu i što se stvarno i događa danas.
Resources Aleksandr Solzhenitsyn: The Writer Who Changed History – Aleksandar Solženjicin 1918-2008 – U posljednjem velikom intervjuu, koji je dao njemačkom 2007., rekao je da je glavni Putinov zadatak da oslobodi Rusiju od imiđa “kaubojske’’ zemlje i da smanji jaz između bogatih i siromašnih. “Nad nama visi etiketa društva koje je potpuno prožeto pljačkama, krađama te podmitljivim državnim aparatom i takvu negativnu reputaciju ne mogu izmijeniti nikakvi međunarodni susreti ako ne iskorijenimo postojeće zlo”, rekao je. Recept za suprotstavljanje zlu vidio je u “razumnom nacionalnom osvješćivanju, konstruktivnom i kreativnom nacionalizmu, bez kojeg nijedan narod u povijesti nije izgradio svoje biće’’, kako je pisao u djelu “Rusija u provaliji’’ iz 1999. godine. Među zadnjim njegovim izjavama bila je ona da Rusija tek počinje graditi demokratsko društvo.
Ali borba za naš planet, fizička i duhovna, borba kozmičkih razmjera, nije nejasna stvar budućnosti; već je počelo. Sile Zla su započele svoju odlučnu ofenzivu. Možete osjetiti njihov pritisak, ali vaši ekrani i publikacije puni su propisanih osmijeha i podignutih čaša. U čemu je radost?
Ne zaboravimo da nasilje ne živi samo, da je nesposobno živjeti samo: ono je intimno povezano s laži. Nasilje nalazi svoje jedino utočište u laži, a laž svoju jedinu podršku u nasilju. Svaki čovjek koji je izabrao nasilje kao sredstvo neupitno mora izabrati laž kao pravilo.
To je univerzalni zakon – netolerancija je prvi znak neadekvatnog obrazovanja. Neodgojena osoba ponaša se s arogantnom nestrpljivošću, dok istinski duboka edukacija rađa poniznost.
Postupno mi je postalo jasno da linija koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi kroz države, niti između klasa, niti između političkih stranaka – nego upravo kroz svako ljudsko srce – i kroz sva ljudska srca. Ova linija se pomiče. U nama oscilira s godinama. Ali čak i u srcima ophrvanim zlom, jedan mali mostobran dobra je zadržan. Ali čak i u najboljem od svih srca, ostaje … neukorijenjeni mali kutak zla.
Od tada sam shvatio istinu svih religija svijeta: One se bore sa zlom unutar ljudskog bića (unutar svakog ljudskog bića). Nemoguće je u potpunosti istjerati zlo iz svijeta, ali ga je moguće suzbiti u svakom čovjeku.
Imaš moć nad ljudima samo dok im ne oduzmeš sve. Ali kad čovjeku sve ukradeš, on više nije u tvojoj moći opet je slobodan.
Živite s postojanom nadmoći nad životom – ne bojte se nesreće i ne čeznite za srećom; na kraju krajeva, sve je isto: gorko ne traje vječno, a slatko nikada ne puni čašu do kraja.
Pad hrabrosti može biti najupečatljivija značajka koju vanjski promatrač danas primjećuje na Zapadu. Zapadni svijet je izgubio svoju građansku hrabrost, kako u cjelini, tako i zasebno, u svakoj zemlji, u svakoj vladi, u svakoj političkoj stranci i, naravno, u Ujedinjenim narodima. . . Treba li istaknuti da se od davnina pad hrabrosti smatrao prvim simptomom kraja?
Čak nam i biologija govori da visok stupanj uobičajenog blagostanja nije koristan za živi organizam. Danas je blagostanje u životu zapadnog društva počelo skidati svoju pogubnu masku.
Nesputana sloboda postoji za tisak, ali ne i za čitateljstvo.
Vrlo poznati predstavnici vašeg društva, poput Georgea Kennana, kažu: “Ne možemo primijeniti moralne kriterije na politiku.” Tako miješamo dobro i zlo, ispravno i pogrešno i stvaramo prostor za apsolutni trijumf apsolutnog zla u svijetu.
Dva takozvana svjetska rata (nisu bili svjetskih razmjera, još nisu) predstavljala su unutarnje samouništenje malog progresivnog Zapada koji je tako sebi pripremio kraj. Sljedeći rat (koji ne mora biti atomski; ne vjerujem da će biti) mogao bi zauvijek pokopati zapadnu civilizaciju.
U proteklim desetljećima legalistička sebičnost zapadnog pristupa svijetu dosegnula je vrhunac i svijet se našao u oštroj duhovnoj krizi i političkom ćorsokaku. Sva proslavljena tehnološka dostignuća napretka, uključujući i osvajanje svemira, ne iskupljuju moralno siromaštvo dvadesetog stoljeća, koje nitko nije mogao zamisliti čak ni u devetnaestom stoljeću.
Raskol u današnjem svijetu vidljiv je i na brz pogled. Svaki naš suvremenik spremno identificira dvije svjetske sile, od kojih je svaka već sposobna potpuno uništiti drugu. No, razumijevanje raskola prečesto je ograničeno na ovu političku koncepciju: iluziju prema kojoj se opasnost može ukloniti uspješnim diplomatskim pregovorima ili postizanjem ravnoteže oružanih snaga. Istina je da je rascjep i dublji i otuđeniji, da su pukotine brojnije nego što se na prvi pogled vidi. Ovi duboki višestruki rascjepi nose opasnost od jednako mnogostruke katastrofe za sve nas, u skladu s drevnom istinom da kraljevstvo – u ovom slučaju, naša Zemlja – podijeljena protiv sebe ne može izdržati.
Svaki sukob se rješava po slovu zakona i to se smatra konačnim rješenjem. Ako je netko u pravu s pravne točke gledišta, ništa više nije potrebno, nitko ne smije spomenuti da netko ipak ne može biti potpuno u pravu, te poticati na samoograničenje ili odricanje od tih prava, zahtijevati žrtvu i nesebičan rizik: to bi jednostavno zvučalo apsurdno. Dobrovoljno samoograničenje je gotovo nečuveno: svi teže daljnjem širenju do krajnjih granica zakonskih okvira. (Naftna tvrtka je zakonski besprijekorna kada kupi izum nove vrste energije kako bi spriječila njegovu upotrebu. Proizvođač prehrambenih proizvoda je zakonski besprijekoran kada truje svoj proizvod da bi duže trajao: Uostalom, ljudi su slobodni da ga ne kupe.) Cijeli sam život proveo pod komunističkim režimom i reći ću vam da je društvo bez objektivne pravne skale doista užasno. Ali društvo bez ikakvih drugih razmjera osim pravnih također je manje nego dostojno čovjeka.
Obrana individualnih prava dosegla je takve krajnosti da društvo u cjelini čini bespomoćnim protiv određenih pojedinaca. Vrijeme je da se na Zapadu brane ne toliko ljudska prava koliko ljudske obveze. S druge strane, destruktivna i neodgovorna sloboda dobila je bezgraničan prostor. Pokazalo se da društvo ima oskudnu obranu od ponora ljudske dekadencije, primjerice od zlouporabe slobode za moralno nasilje nad mladima, kao što su filmovi puni pornografije, kriminala i horora. Sve se to smatra dijelom slobode i kao protuteža, u teoriji, ima pravo mladih da ne gledaju i ne prihva-ćaju. Život organiziran legalistički pokazao je tako svoju nesposobnost da se obrani od korozije zla.
Na putu od renesanse do naših dana obogatili smo svoje iskustvo, ali smo izgubili koncept Vrhovnog Cjelovitog Entiteta koji je obuzdavao naše strasti i našu neodgovornost. Previše smo se nadali politici i društvenim reformama, samo da bismo saznali da nam se oduzima naš najdragocjeniji posjed: naš duhovni život. Gazi ga stranačka rulja na Istoku, komercijalna na Zapadu. Ovo je bit krize: raskol u svijetu manje je zastrašujući od sličnosti bolesti koja pogađa njegove glavne dijelove.
Danas bi bilo retrogradno držati se okoštalih formula prosvjetiteljstva. Takav društveni dogmatizam ostavlja nas bespomoćnima pred kušnjama našeg vremena. Čak i ako nas rat poštedi razaranja, život će se morati promijeniti kako ne bi nestao sam od sebe. Ne možemo izbjeći ponovnu procjenu temeljnih definicija ljudskog života i ljudskog društva. Je li istina da je čovjek iznad svega? Zar iznad njega nema Vrhovnog duha? Je li ispravno da čovjekovim životom i društvenim aktivnostima prije svega upravlja materijalna ekspanzija? Je li dopušteno promicati takvo širenje na štetu našeg cjelovitog duhovnog života? Ako se svijet nije približio svome kraju, dosegao je veliku prekretnicu u povijesti, po važnosti jednaku prijelazu iz srednjeg vijeka u renesansu. Zahtijevat će od nas duhovni plamen; morat ćemo se uzdići na novu visinu vizije, na novu razinu života, gdje naša fizička priroda neće biti prokleta, kao u srednjem vijeku, ali još važnije, naše duhovno biće neće biti gaženo, kao u moderno doba. Ovo uzašašće je slično penjanju na sljedeći antropološki stupanj. Nikome na zemlji ne preostaje drugi put osim – prema gore. Aleksandar Solženjicin