Za ovaj put nešto malo drugačije:

Put

Da, na samom početku gotovo pa uvijek, naš je put ravan i popločan – s cviječem sa strane.
I iako možda neizvjestan, ipak je pregledan i barem donekle siguran.
Ali vrijeme prolazi i svu sigurnost odnosi; ravnog puta nestaje
i samo zavoj za zavojem preostaje, a svaki novi zavoj i nove probleme nosi.

Popločani se put blatom zamjenjuje,
a ponegdje nas i živo blato očekuje.
A što se cviječa tiće, narcisi, karanfili i ruže,
svoje mjesto nalaze tek u mislima što u prošlost negdje jure. 

Tek ponegdje, u šumama kopriva i drača, poneka ruža čeka da bude ubrana.
No gotovo pa uvijek negdje je van dohvate ruke;
skrivena od pogleda onih što gaze blatne pute,
onih što tako trebaju nježne njene suze.

I poslije djetinjstva punog cvijeća i sreče,
tek je nekoliko cvijetova do trenutka kad umorne od života sklopimo vjeđe.
Jedanb od njnih – za mene možda i najveći, cvijet je moje ljubavi;
onaj što za mene još uvijek gleda samo sjene drače ispred sebe; onaj što u tami neke životne šume vene.

A ja po blatnom se putu i dalje vučem s kovčegom u ruci,
dok zimski vjetar oko mene huči.
Jer nosi me želja da do cvijeta svojeg dođem
i želja da do ravnog i popločanog puta s ljubavi svojom – cvijetom mojim opet dođem.

No za sada ruža je moja i dalje u sjeni, daleko od mog čežnje punog pogleda
– za sada je kraj mene samo drača – samo kopriva.
Tu i tamo se poneka ruža u daljini i pojavi, ali kako se približavam ona se u tamu svoju povlači;
daleko od dodira i dohvata mog i daleko od pogleda mog, sve bliže očaju mom.

Kišom natopljen svoj kaput smeđi, stišćem srcu dok se put preda mnom čini sve užim.
Cvijetova oko mene, kao da sve je manje i u meni sve počinje da plače.
Jecaji u meni ne izlaze vani – čuvam ih za sebe kao uspomene s puta
– kao sjećanja na cvijetove što bili su tu kad bio sam manji.

*
cijelu zbirku pročitajte ovdje!