Nekako mi je baš otužno i žalosno koliko smo degradirali standarde, koja dekadencija otmjenosti vlada i kako su ljudi postali plitki. Odgovor je uvijek isti, samo eto nekad su se osobne nesigurnosti skrivale, a danas su u prvom planu zahvaljujući „napretku“. Pri tom mislim na medicinu, konkretno plastične operacije, površnost i needuciranost, ali uzelo je to maha previše…opet se ponavljam ali nemam bolji izraz-stvarno je Balašević to rekjao genijalno; prije ih puštali za vikend, a sad pravo pred kamere! U svjetlu svega toga i u svjetlu toga što mlade cure danas pogrešno smatraju da je potrebno za ljubav i zdravu vezu nastala je i ova pjesma kao odgovor na sve to iz perspektive neke normalne cure-štogod to značilo

Skupe lutke

Ne trebam ja,
tvoja prazna obećanja, lažno društvo blijedog sjaja,
da bi osmjeh vedar nosila
Ne trebam ja,
večere i narukvice, bmw i potpetice,
da bi srce ovo smirila.

Al trebam ja
jedan iskren osmjeh samo, šetnjicu u suton gradom
u vrijeme kad se grle noć i dan
I trebam ja,
osjećaj da mi  se znamo, iskreno ko djeca lako,
da bi srce ti povjerila

Pruži mi što želiš da ti pruže,
Ne spadam ja u skupe hladne lutke
Stvar je stara i već to svatko zna
Ljubavi dobiješ koliko je i daš

*
cijelu zbirku pročitajte ovdje!