Kaže stari stih, nije čovjek otok…svatko treba društvo, ali spadam u onu skupinu koja bi se ipak mogla smatrati vukom samotnjakom. I kao klinac bio sam samotnjak, volio sam lutati u mislima i gubiti se u morskim pučinama, volio sam i volim tu tišinu jer tad misli stignu na površinu. Isto tako, nekako vjerujem da ima ljudi koji se teško uklapaju u ove nove trendove pa možda i iz tog razloga radije biraju osamu i tišinu, umjesto stresa i buke…Nije da je to slučaj sa mnom, ali vjerujem da bi se i takvi mogli „pronaći“ u kojem od ovih stihova:

Ruža vjetrova

Dižem sidro odlazim, nemiri su cime presjekli…
Tek još jedna riječ za kraj, al pučina je moja sudbina.
I skloni suzu ne brini, vjetrovi su moji vjerni psi,
kada more grmi, pune jedra, snagu daju mi.

Nikad znao nisam s ljudima ja dugo biti,
uz tebe sam pokušao al dušu zove more plavo.
I negdje tamo u samoći, znam doć će u san tvoje oči,
ali to je križ moj valjda, samotnjak sam oduvijek draga.

Ovu pjesmu tebi dajem, mjesto ruže što uvene,
a vjetrova je ruža moja, ne da mi da cime vežem.
Ovu pjesmu tebi šaljem, da ti riječi medne usne spoje,
dok u snu ih jubim strasno, daleko od luke tvoje.