U betuli u gospara Tonka, vazda sjedi ista klupko; na istu uru, za istijem stolom, po rasporedu na istijem stočićima, s istijem bibitama i ne manjka nikad novitati, jerbo ovo ti je kako negda Grad on Njarnjasa…
– Dobro jutro Tonko; ke ‘nova!? – ulazi gospar Đuro smještajući se za istijem tavolinom svraća pažnju na zgodnu konobaricu.
– A… vidiš da ima novitati! – hvalospjevno će gospar Tonko.
– Bome… belisima, što ti govoriš, a! – a mlada cura mu se nasmiješi i stavi gvantjeru na šank i naruči kafu za gospara Pera.
– E… ma che brava; viš’ kako je subito naučila kakvu ja volim!
– Insoma, slušan jučer na TV-u kako bi onaj Beljak usadio gori po Slavoniji mak i marihuanu? Ma…je li on dobre glave?
– Bome… jes; litra uja tridesti tisuća kuna! Enoooo… ti cijela Makedonija se zeleni od marice, a tokat će nas zafuma koju; heheheh! – odgovori mu…
– Ovo je sve pošenpjalo; postat ćemo kako Talibani! Ko’do podne s vragom sadi tikve, pobje mu se u glavu razbije… – Memo se nerado upušta u diskusion kako da ga ne bi ko čuo što se pripovijeda.
– Nema potrebe pravit toliko sranje oko toga; to je samo trava – dobaci mlada konobarica. – Ok… ni u čemu ne treba pretjerivati, pa ni u uživanju trave, ali svakodnevni život zna biti stresan,vrijeme brzo leti! Ne možete se opustit… !? Zašto onda sedmično sebi ne priuštiti jedan džoks; opustit se, smijati, uživati, pobjeći malo od svakodnevnice… – nastavi pripovijedat držeći lekciju gosparima koji su je netremice promatrali, vrludajući s gvantjerom između gostiju, pa im se približi i tiho nadođonta:
– I zato… fino s njim oli njom pofumaš i odete do kreveta, pa da vidite te divote; jooooj!! Svaki dodir uvećan milion puta, a seks božanstven, ne znaš što bi od sebe koliko ti je dobro! – a naši gospari ostali otvorenih usta ko’da im zvoni zvono na uzbunu…
– Jooooj; e… da!? Ma… imam narkomana u obitelji koji je počeo isto s travom, ne kažem da se od trave dolazi do težih droga, ali tanka je granica između svega toga sinjorina moja, a seks altro che… ma si naturalmente! – reče Pero, a ostali umiru od smijeha.
– Dunkve, homo sad serio bit; idem ti ja neki dan gori uz park blizu skule, kad gledam troje dječaraca, maaaa… nema im ni dvanaest godina, vade španjulete i fumaju jednu na drugu!? Komodamente, nema ni roditelja; rade po cijeli dan. Nema u blizini ni profesura; niko ne vodi računa o toj djeci; prepuštena sami sebi!
– Nije ni čudo u kakvom društvu živemo, mlate se ko’ živine; profesuri ne smiju niti pozvat roditelje na razgovor, jerbo im se ovi srednjoškolci znaju zaprijetit. A… mi ka’ smo hodili u Preparandiju, ma već smo bili maturanti; izvadili bi španjulete onđe kala starog suda na Kolorini, kad… odozgori kalavaju se dva ti profusera: učinjeli nam saćekušu i ajde; subito na raport u zbornicu kod diretura; zovi roditelje, a kamoli ovaj raspašoj danaske! O bože’te sačuvaj; zašto mi nisi do jednog sina velikog, pametnog i zdravog da mu mogu rijet:’Sinko… ti si od Gundulića i uvijek imaj to napamet, ko si ti! I čuvaj naše blago i ime za svog sina kako smo ga i mi čuvali negda za tebe!’
Šutnja, kao da nema nitko snage za pribrat se i odgovorit u ovoj konfuziji od svijeta u kojoj se žive; pa se više ne zna s kojeg bi kraja započeo…

Jadranka