Rene Millet o Dubrovniku

„Zidine mu bijahu manje branjene od njegove riječi“

Francuski povjesničar i diplomat Rene Millet (1849.-1919.) u svom djelu „Uspomene s Balkana“ (“Souvenirs des Balkans, de Salonique à Belgrade, et du Danube à l’Adriatique“, Paris, 1891.) rekao je o Dubrovniku: „Između republika na obali ističu se naročito oštro dva temeljna oblika, dva grada, koji se veoma razlikuju opsegom i slavom, ali su i jedan i drugi dokazali jednaku ustrajnost i žilavost života jer su oba grada očuvala svoju slobodu tijekom tisuću godina, dakle isto toliko koliko i Rim od osnutka, pa sve do Antonina. Oba su grada skoro istovremeno osnovana i [gotovo] istovremeno pala. Venecija i Dubrovnik, oboje djeca Jadrana i starine, te zbog susjedstva velikih država moraše u svojoj bitnosti pretrpjeti promjene; oba grada bijahu republike, ali ipak dovoljno gipke da se prilagode vanjskim kombinacijama koje su se suprotstavljale slobodi, a da nisu izgubile lijepa obilježja običnog puka u granicama svojih zajednica. Tijekom vremena polagano ugušivani neumitnim nadiranjem plemena i naroda, bijahu donekle kao i Herkulanum i Pompeji zakopani pod pepelom, ali u svom propadanju bijahu u mnogomu značajniji od onoga ‘svijeta pod oružjem’ koji ih je trebao ugušiti. Oba grada snivaju san, ali nisu mrtvi, jer su poput usahlih, ali još uvijek stojećih biljaka, zadržali svoj [na]zor, ljupkost i najmanja perca svojih kruna. Oba grada, slična u sklopu, imahu razne sudbine. Venecija mogla se više pouzdati u sebe samu, neovisna i gorda stekla je veći ugled i pokazala svijetu što je visoka politika. Naprotiv, Dubrovnik sa svojim osebujnim karakterom i načelima vladanja koja su mu bila svojstvena ne bijaše tako moćan, ali je zato često imao čišće, svjetlije nazore i bio je pouzdan. Zidine mu bijahu manje branjene od njegove riječi. Dubrovnik je bio uslužan kao kakav trgovački posrednik, ali je čast cijenio kao trgovac koji već po svomu zvanju mora izazvati povjerenje, boreći se hrabro do krajnosti za dobar glas svoje čestitosti. Taj mali grad je [ot]kucaj srca Dalmacije, pa vrijedi proboraviti među njegovim zidinama. Nekad, dok putnici putovahu kopnenim putom u Carigrad, nikada ne propustiše priliku ovdje usput otpočinuti…

Koliko li mnoštvo uspomena leži zbijeno u ovom uskom prostoru! Koliko li je utrošeno snažne volje za ovako ograničeno područje! Čovjek stoji zapanjen kada pomisli na opasnosti koje su maloj republici prijetile sa svih strana. Tu bijahu gusari koji se strahovito množahu na ruševinama carstva i koji do polovice 16. vijeka [i kasnije] silno ugrožavahu ove krajeve smionim razbojničkim pohodima. Zatim požari i kuga što se ponavljahu skoro u stalnim razdobljima, a onda i neočekivani i još strašniji potresi. Svemu tome zlu pridružile su se još i političke opasnosti, svađe i natezanja s malim knezovima [vladarima] u unutrašnjosti zemlje, te je zbog toga grad bio zapleten u sitne razmirice i to baš u vrijeme kada je Dubrovnik uspio steći u inozemstvu i kada je ravnopravno pregovarao s najmoćnijim vladarima. Osim toga, iskrsnuše poteškoće što ih je stvorila vjerska propaganda [promidžba] naredbom iz Rima štono ih potakoše okretni biskupi zapovijedima koje se nisu mogle izvršiti, jer se duhovništvo u prevelikoj vjerskoj revnosti nije nimalo obaziralo na državne interese Dubrovnika. Koncili zabraniše promet s nevjernicima, a da i ne razmisliše o poteškoćama koje su nastale zbog tih zabrana. Drugi put htjedoše opet Dubrovnik uvući u rat protiv Turaka, ili mu narediše da prevjeri [uvjeri] Srbe i Bosance, a time je crkva zahtijevala od Dubrovnika da učini ono što mađarski [ugarski] kralj sa svojom velikom silom nije mogao ni početi! Kasnije se Dubrovnik morao braniti od Venecije koja bijaše ljubomorna na svoju mlađu sestru. Venecija je ratovala veoma ogorčeno, podjarmila je Dubrovnik i nametnula mu je svakovrsne prisilne mjere, pa je nastojala ugušiti njegovu trgovinu kolikogod joj bijaše moguće, ali Dubrovnik nije uspjela uništiti. Od svih gradova na Jadranu, Dubrovnik je jedini koji je znao održati svoju neovisnost protiv gramzljivog [mletačkog] susjeda. Dubrovnik se bori s njom, premda joj se i divi, stavlja je sebi za ugled i nastoji je dostići, ali neće joj biti robom…

Da nam bude jasno kakva je veličanstvena zemlja izmakla Europi, treba samo pomisliti na ponosne stare republikanske gradove kao što su Dubrovnik ili Genova, divna bića, što poput vodozemaca žive na moru i kopnu, ljupke vodene vile, čije lice nosi karakterne crte Europe i Azije. Klasično tlo je tako bogato, grčko-rimsko more je tako moćan saveznik da ove države, sa svojim tako ograničenim državnim međama, moraju, recimo tako, prevaliti put planeta dok jednog dana ne uginu zbog nestašice hrane kao žrtve nesklada dvaju svjetova. Da je Europa osvojila obale Afrike i Azije, onda bi budućnost ovih dviju država bila bezgranična, jer čak izdišući u borbi slomiše krila Islamu.“ (Strani pisci o Dubrovniku, Veliki svjetski književnici o ljepotama hrvatske Atene, Radio Zagreb, Hrvatski ilustrirani list, Službeni list Radiostanice Zagreb, god. II, br. 9, /1. III. 1941./, Dubrovački broj, Zagreb, 1941, [str. 33]).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić