POGLEDI KOJI SU NAM JEDNAKI
„Ne dam se ničim sputavati, nikakvim oficijelnim autoritetima, dogmama i nazorima, nikakvom masom i većinom, nikakvim strujama. Pa dolazile one farizejske u ime najvećeg božanskog autoriteta ili ‘cijelog naroda’ ili najveće svjetovne moći; imam pravo svojim opstankom, svojom apodiktičnom stavu raditi po zakonima, nalozima i mislima koji su sastavni dio mog bića, moje duše, i koje se razvijaju i usavršavaju. Ta je sloboda sada potrebna; u vrijeme velikih vrenja, velikih kriza i pojedinih individua i cijelih naraštaja, kad se staro doba sa svijem svojim nevaljalim stečevinama naglo mrvi…“
Omjerane između pokoljenja!?
Trebaju li mlađi političari povlačiti nekakvu liniju prema starijima i pojačanom snagom krenuti naprijed?
Mladi ponekad nastupaju s vjerom kako s njihovom energičnošću dolazi nešto novoga… Neki od njih, taj svoj osjećaj unose skromno i na diskretan način, ne želeći povrijediti starije kolege, a drugi bi pak istupali oštro s jasno formuliranim programima i beskompromisnom osudom starijih. Neki će tvrditi kako samo nadograđuju ono što su dali njihovi stariji „tate“ kako reče Bandić – (ne daj Bože); te kako upotpunjuju njihova djela, a treći će pak reći kako je najvažniji posao porušiti ono što su stvorili pređi, i kako se treba startati iz početka. Kako se generacije mijenjaju i njihove ideje koje oni donose; pa tako sučeljavanja ili sukobi, a čime mogu rezultirati po stranku, koaliciju ili vladu svakako? Pitanje; jesu li takovi sukobi generacija imali dublji smisao ili su potpomagale u stvaranju bolje budućnosti? Kako se nastupa pojedinac? Hoće li pošto po’to fotelju, ili je to takav napor u skladu s općim mnijenjem tj. potrebom trenutka. Govorimo li o dilentatizmu tj. površnosti bavljenja današnjom politikom, ili je moguće ju podići na nivo, a neću rijet EU nego, onako kako se naši Dubrovački političari često vole služiti krilaticama ispisanim po našim tvrđama oli ovratnicima? Sav gnjus i kal što slušamo svakim danom što se širi po mračnim društvenim i najtamnijim zakucima, gura se na jednu hrpu. Sve je to jedna te ista priča; hrvatski jal i bolest. Moralna bolest. Jer kad se to nakupi onda se ruši svaki tračak nade, svjetlosti. Jesu li ta čeljad jedna ornamentalna tapeta, koja drapiraju prostorije svojih duša takvim ko’ uzorcima za mladost? Jadni su nam ti dekorateri i tapetari, jerbo su pošli na’octo. Što je po meni trenutna agenda? Današnji lideri primaju se formalno tekovina od starijih nam pređa, pa okreću ka nacionalizmu, a đe nam je kozmopolitizam? Žele li rješavati krupne probleme čovjeka uopće danas u kojima se jadna Hrvatska našla, ili onog što je od nje ostalo….!? Vrijedili to sve skupa nervanja ili trošenja energije ako vas odmah etiketiraju: „ borbenošću za fotelje“ ili uobičajenim stranačkim egotizmima!?
Što još treba reći kad pojedina nabijana čeljad se drznu – ex triode lanuti ne osjetivši taj unutarnju srh drugoga, pa su zauzeli busiju i finuli u ljevičarenje ili desničarenje? Zar je sve iz naše povijesti što se stvaralo i borilo u krvi lilo, podlijevalo u pjesništvu, u publicistici, umjeteonstvu djelovanju u javnom dobru; finulo u smeće … Svaki životni posao rađen sa svom intenzivnošću i sa sudjelovanjem cijele unutrašnjosti, dovodi do nekih općih pogleda koji su nam jednaki, makar ljudi pripadali različitim skupinama, strankama, profesijama. I u tom pogledu veća je srodnost između velikog matematičara i velikog glazbenika, negoli između sitničara i velikog industrijalca koji šablonskom metodom, svrstava, analizira, poentira. A to znači ubijanje onog što je živo, poletno; pronalazeći vonj razdora, poput mračnih osoba punih ispisanih papira, daleko od kucaja života…
Jadranka