Kaže jedna stara poslovica: „Samo prijateljskim uvjeravanjem, možete držati tiranina na uzici!“ To vam je ono najbitnije okolo posjete Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Suma …sumarum; mi smo ti koji smo podnijeli žrtvu, a ipak pozvali Predsjednika Srbije da dođe u posjetu i popiti kaficu!? Ispalo je malo grka, oli tiga gorka.
Što dalje?

A valja nam nastaviti, i to uvijek stat’atento, i pripremati daljnje mjere i uvjeravanja kojima možemo doći do nekakvog utjecaja. Predsjednica je pokazala kako je dobra političarka i dama, odagnavši tmurne oblake iz kojih nema plodonosne kiše.

Sam A. Vučić je osoba koja čvrstom rukom vodi Srbiju i ljude onamo drži ko’ u ubožnici. No, moramo biti jako svjesni jednog; nije se odrekao „osvajačke ekspanzije“ – mislim na borbu za „kralja ili kraljice Balkana…!?“ I tu moramo računati na dugotrajne borbe i konstantne diplomatske upade i uznemiravanja! Vučićeva potreba za širenjem utjecaja i dominacijom je bit njegovog karaktera; time se dalje napuhuje i pokazuje povijesne ambicije Srbije, jerbo je tome tako. Paradni protokoli i primanja, diplomatske note i sav ostali artiljerski alat u diplomaciji, ništa se neće značajno ostvariti ako nedostaje unutarnje ozbiljnosti kako bi se išta obećano od strane Srbije i ispunilo…!? A tog nema!

Želeći dobro susjedske odnose ne zaboravimo kako će nas i dalje izazivati; mi to možemo pobijediti jer smo članica EU. No, sjedenjem na dvije stolice je nešto što EU tolerira Vučiću i mogu pretpostaviti zašto. Nas su iscijedili u pregovorima pri ulasku u EU godinama i imam dojam kako će Srbija proći lakšim putem. Jer, mi se nekako damo uhititi na te udice i od strane EU i Srba, te nas uspiju iznenaditi – što se ono reče: ‘zatečeni skinutih gaća’ i izazvati upravo onakvu reakciju koju su očekivali.

– Ratni zločini, ratna odšteta, vukovarska dokumentacija – pitamo.

– Nećemo razgovarat o prošlosti!- odgovaraju.

Sad sam se prisjetila pokojne gđe. Vice Uršić Tögel, a koja mi je ispripovijedala ovu ratnu priču njezinog pokojnog brata; imao sedamdesetpeta godina u vrijeme agresije 1991.g. kad su ga uhitili u Konavlima i odveli u Morinj. Onamo su ga bacali u hladan bazen i čovjek je ubrzo umro. Trebat će jako dugo vremena i očito i sudstvo će imati posla, jer na silu uvjeravati nekoga tko teži ka aroganciji, samo još više podiže pompozno ponašanje ili namjerno izjednačavanje žrtve i agresora. Ok…bussines sa Srbijom je dobar, ali to je tako u politici, osobito nakon ratovanja, i opet jedna poslovica: „Trgovati se može i mora, ali ženiti se ne mora!“– naravno nemojte me doslovno uzeti jer imam dobrih prijatelja u Srbiji.

Mrzi li sloboda ljude?

Što ćemo s mržnjom iz prošlosti i može li se u budućnost? Može li nam u tom smislu Antifašistička koalicija pomoći i koliko? Pogubna krhkost ljudskog morala i dalje ostaje bez odgovora na pitanje koliko je neko društvo sposobni podnijeti svoju prošlost , stoga ni budućnost nam ne može biti blistava. Dalje; zašto se ropski ponašamo? Bili netko od svjetskih moćnika mogao narediti Švedskoj, Njemačkoj …itd. što kome smije prodati? Zašto gubimo osjećaj za sebe ma kako bili mala zemlja; zašto se bojimo visokih tajnika, pa nekakvih tajnih moćnih društava koji sve kontrolaju? Pa zagazit će nas, pa neće doći furesti, pa pošpricat će nas, moramo im sve dat, izbacit iz EU; da se usereš u gaće? Neka ih! Maaaa… tko ih …***!? Situacija već sad grozna! Pogreške treba prepoznati, preduhitriti, ali ne potencirati ili odbacivati – bez obzira kome pripadaju, to je trošenje vremena i energije i stvara kaos u zemlji; za Boga miloga, pa svijet nam se smije. Mržnja, sitničavost, strah; čvrsto odbijmo slušati takve hobite i uskratite im da nam sišu krv; vjerujte mi smežurat će se i raspuknuti kao Zla vještica sa zapada iz Oza. Poštena i liberalna politika, vjera u snagu Dobra i drevne običaje; dat će nam ponovo hrabrost i snagu!

„Uhhhh…me che cretini e imbecili!?“ – rekao bi dotor Luiđi.

Jadranka